2015-07-26 15:38:00

O nedavno objavljenom prvom svesku »Enciklopedije Matice hrvatske« – pripremio i govori Marito Mihovil Letica


Zgodna je i poželjna osobina mnogih riječi da ih možemo prikladno rabiti ne imajući pritom tematsko i točno, nego tek netematsko i približno znanje o njihovu značenju. Jedna od njih je i riječ »enciklopedija«, za kojom toliko posežemo da ju je opravdano smatrati učestalicom. Samo malobrojni znaju kako dohodi iz francuskoga jezika, »encyclopédie«, a još je manje poznato da u traganju za prvotnijim joj podrijetlom dospijevamo do složaja grčkih riječi »enkýklios«, u značenju ʹkružni, zaokruženi, opći, sveobuhvatniʹ, i »paideía«, što znači ʹnaobrazbaʹ. Treba međutim napomenuti da stari Grci nisu dotičnu riječ rabili u smislu koji joj je vlastit u zadnja tri stoljeća.

Nama bi Hrvatima mogao biti zanimljiv podatak da se dugo smatralo, a mnogi su toga mišljenja i danas, kako je riječ »enciklopedija« prvi rabio u njezinu modernome smislu jedan naš osebujni sunarodnjak iz 16. stoljeća, rođen u Zagrebu: Pavao Skalić (latinizirano Paulus Scalicius), enciklopedist, filozof i pustolov.

U ovom nam je osvrtu važna još jedna riječ grčkoga podrijetla: »analogija«; kojoj u hrvatskome jeziku najprikladnijom zamjedbenicom biva »sličnoznačnost«. Analogiju je Aristotel smatrao ne-slučajnom višeznačnosti.

No najprije valja razjasniti što je slučajna višeznačnost. Za nju je u hrvatskome jeziku dobar primjer riječ »kòsa«, budući da je njezino značenje posve različito kada njome označujemo vlasi na čovjekovoj glavi, oruđe za kosidbu te blagu padinu brijega ili planine.

A za ne-slučajnu višeznačnost odnosno analogiju, uz često spominjani Aristotelov primjer riječi »zdrav«, nama je ovdje od osobite važnosti hrvatska i sveslavenska riječ »matica«. Naime, dotična se riječ može odnositi na ženku pčele, ali i drugih kukaca, koja nosi jajašca, također na središnju, najsnažniju struju u vodenome toku, zatim na šuplji valjak s unutarnjim navojima, na matičnu kuću u smislu središnjice ili centrale, k tome je matica središnja kulturna ustanova s nacionalnim imenom nekoga od slavenskih naroda, a u matičnu knjigu sustavno se upisuju određeni podatci. Ono što povezuje sve te slučajeve raznih maticâ jest da je uvijek riječ o nečemu središnjem, glavnom, nečemu što nosi i usmjerava, brine se i čuva, spaja i čini čvrsto povezanim, nečemu od čega što potječe ili oko čega se okuplja. U prilog tomu govori podatak da je praslavenskomu pojmu »matica« u korijenu riječ »mati«.

Sve narečeno u dosadašnjemu dijelu radijskoga priloga bijaše nekovrsna propedeutika odnosno pojmovna priprava za govor o nedavno otisnutome, u lipnju 2015., prvom svesku »Enciklopedije Matice hrvatske«, kojoj je u podnaslovu naznačeno: »Iz književne, kulturne, društvene i političke povijesti Hrvatske / 1842 – 2014«. Zaista, više je nego opravdano i dobrodošlo da je vlastitu enciklopediju pokrenula ustanova koja se na posve osobit način iskazala, nebrojeno puta u svojoj 173 godine dugoj povijesti, vjerodostojnom čuvaricom hrvatskoga identiteta i zakriliteljicom pripadne mu kulture.

Valja kazati da je glavni urednik »Enciklopedije Matice hrvatske« Igor Zidić, ujedno njezin idejni pokretač. Zidić, koji bijaše predsjednikom Matice hrvatske u tri mandata, od 2002. do 2014., predložio je 2008. izdavanje enciklopedije u kojoj će na poseban način biti riječi ne samo o kulturnim nego i drugim društvenim procesima i važnim osobama. Sadržajna i formalna posebnost »Enciklopedije Matice hrvatske« jest u tome da se uz mnoštvo prikladno uklopljenih likovnih priloga odlikuje sustavnošću kojoj doprinose tablice, pregledi te popis svih uprava i svih vodećih ljudi, djelatnih sudionika povijesti Matice hrvatske od 1842. do danas. No, ne dohvaća se »Enciklopedija Matice hrvatske« samo povijesti dotične ustanove nego i cjelokupne hrvatske i svjetske povijesti i kulture. Tako da se u prvome svesku »Enciklopedije« uz članke o npr. Ruđeru Josipu Boškoviću i Marinu Držiću, Vlahu Bukovcu i Ivani Brlić-Mažuranić, Ljubi Babiću i Ivu Dulčiću, Branku Gavelli i Miru Gavranu, nahode i članci o primjerice Hansu Christianu Andersenu i Fjodoru Mihajloviču Dostojevskome, Charlesu Robertu Darwinu i Charlesu Baudelaireu, Giordanu Brunu i Ludwigu Feuerbachu, Eshilu i Euripidu.

Vrijedi citirati odlomak predgovora, naslovljena »Čemu ʹEnciklopedija Matice hrvatskeʹ?«, koji napisao je Igor Zidić:

»Bilo je stoga vrijeme da se Matica pobrine o svojoj bogatoj i raznovrsnoj baštini, koja nije samo baština jedne institucije, nego i memorija hrvatskog građanskog društva, kojega su formiranje i razvoj tekli naporedo s nastankom i djelovanjem Matice ilirske, odnosno Matice hrvatske. U ozračju preporodnoga doba, s afirmacijom građanstva kao nove i pokretačke društvovne snage, rođena je – u gospodarskom, političkom i kulturalnom smislu – moderna Hrvatska. Konstitutivno, Matica je bila dijelom toga pokreta modernizacije, pa je svaki nasrtaj na Hrvatsku, kako će pokazati povijest naših tegoba, uključivao pokušaj da se onemogući Matica, a svi su neodmjereni udari na Maticu, u sveukupnosti njezina djelovanja, bili tek više ili manje prikriveni nasrtaji na Hrvatsku i sve hrvatsko. Ono što smo, usuprot nekim dvojbama, htjeli posvjedočiti jest činjenica da je Matica bila jedna od djelatnih sila hrvatske nacionalne emancipacije i, također, jedna od temeljnih ustanova njezine europeizacije.«

Na završetku je predgovora Igor Zidić izrazio nadu da će »Enciklopedija Matice hrvatske« posvjedočiti kako je djelo novoga vremena, čije odlike trebaju biti omogućena objektivnost, pozitivna tolerancija, ustrajna težnja prema istini. Zatim je s utemeljenim entuzijazmom te izazivačkom odmjerenošću zaključio:

»U nekim će svojim segmentima naša EMH ovjeriti dosadašnji rad niza hrvatskih leksikografa i pisaca-suradnika, kao što će, u nekim drugim svojim dijelovima, poljuljati pa i srušiti stanovite klišeje i stereotipe, kojih se lijep broj, u nedostatku istraživačkog erosa, kraj nedostatne odvažnosti i ljubavi prema istini, ali i zahvaljujući nepovoljnim prilikama – to je ponajprije bio dugotrajan nedemokratski društveni ustroj – bio etablirao u pseudoznanstvene Dogme. / Ako smo ičemu iskreno težili bila je to ona, često nedosežna, ali i nerijetko skrivana istina, koja dopola zatamnjena nije tek djelomična istina, nego već prava laž.«

Zaista, zahvale i pohvale, uz glavnoga urednika Igora Zidića, zavrijedili su izvršna urednica Jelena Hekman i urednik Ivica Matičević – ali i mnogi drugi stručni suradnici. Ne bi trebalo posebno isticati to da su pisci članaka ponajbolji znalci i stručnjaci, dobro poznati općekulturnoj hrvatskoj javnosti. K tome kakvoću svakako jamče recenzenti ovoga izdavačkog projekta: ugledni akademici August Kovačec i Viktor Žmegač.

Zadovoljstvo mi je bespridržajno pohvaliti te hrvatskome općinstvu uvjereno preporučiti ovu u svakome pogledu izvanrednu i vrijednu knjigu. Svima koji rade na projektu »Enciklopedije Matice hrvatske« valja zaželjeti sreću i uspjeh u priređivanju daljnjih triju svezaka.








All the contents on this site are copyrighted ©.