Recenzija knjige - pripremio Marito Mihovil Letica

Prikaz knjige Stojana Miloša o p. Petru Perici, »Iz srca Središnje Bosne u svijet«, pripremio Marito Mihovil Letica. 

»Smatrao sam ga za života svecem, a pogotovo iza njegove smrti. Zato mu se molim i zato mu se preporučujem u zagovor. Čvrsto sam uvjeren da one koje je nosio u svojoj svećeničkoj duši za života da ih i sada nosi kada je otpočinuo na Božanskom Srcu svoga Kralja Isusa Krista. Bože, daj da ga ugledamo na našim oltarima. A dužnost je svih nas da u tom pravcu poradimo. Ali bez obzira hoće li on ikada biti kanoniziran ili ne, smatram velikom milošću i velikom čašću da sam baš u presudnim godinama svoje mladosti živio jedno vrijeme zajedno pod krovom s jednim svecem. Za svetački život pok. p. Perice nisam čuo od drugih, niti sam ga u nekoj knjizi pronašao, nego sam ga svojim vlastitim očima gledao i vlastitim srcem doživio.«

Te su rečenice dio svjedočanstava don Žarka Brzića predočenih u knjizi Stojana Miloša »Iz srca Središnje Bosne u svijet«, otisnute u nakladi 2B Multimedia Print, Nova Bila, 2015. Slijede osnovni podatci o autoru.

Stojan Miloš, bosanskohercegovački i hrvatski povjesničar, nastavnik hrvatskoga jezika, novinar i publicist, domoljub i humanitarac, negdanji istaknuti pripadnik Hrvatskoga vijeća obrane, rođen je 1932. u selu Gračanica nadomak Bugojna. Nije moguće ovdje spomenuti sva glasila za koja je Miloš pisao, ali se s poštovanjem osvrćem na njegove knjige: »Antun Mavrak – građa za monografiju« (Sarajevo, 1985./86.) govori o žrtvi staljinizma, zatim »Ljiljanin ferman« (Zenica, 1990.), »Junaci s Vlašića« (Travnik, 1992.), »Od Bučića do Beča« (Vitez, 1994.), publikacija o fra Marijanu Šunjiću, jednome od najvećih biskupa Bosne za turske vladavine, te »Blajburg (Bleiburg) i Križni put – zločin bez kazne« (Livno – Zagreb, 2004.).

Najnovija Miloševa knjiga, »Iz Središnje Bosne u svijet«, nesumnjivo zavrjeđuje mnoge pohvale, osobito zbog piščeva mara i sebedarja, kršćanskoga humanizma i entuzijazma. Smatram primjerenim citirati dio nadahnuta i mjerodavna osvrta na dotičnu knjigu, što ga je napisao Jakov Kajinić, duhovnik u vrhbosanskome nadbiskupskom sjemeništu Travnik, iz čega se mogu doznati sržni biografski podatci o Petru Perici:

»Duboko sam ostao ganut pročitavši knjigu o isusovcu Petru Perici, autora Stojana Miloša. / Tko je bio o. Petar Perica? / Sin Stjepana i Antice, r. Srzić, rodio se u selu Kotišini kod Makarske 27. lipnja 1881. Imao je jednog brata i tri sestre. Osnovnu je školu pohađao u Makarskoj, a gimnaziju u travničkom sjemeništu od 1895. Početkom 1901. odlazi u novicijat u Velehradu (Moravska). Filozofiju završava u Bratislavi, a bogosloviju u Innsbrucku, gdje je 1914. ređen za svećenika. Bio je urednik 'Glasnika Srca Isusova', pomoćnik učitelja novaka, prefekt u Travniku. Godine 1919. preuzima vodstvo Marijine kongregacije u Splitu, gdje okuplja katoličku mladež na predavanja, priredbe, duhovne obnove i igre. Od 1925. crkveni je asistent za Hrvatsko orlovsko okružje, a od 1929. duhovnik u šibenskom sjemeništu. Dana 2. veljače 1937. postaje starješina isusovaca u Dubrovniku. Stalni je ispovjednik u sjemeništu i u gradskoj bolnici, a poslije savjetnik 'Socijalne pomoći', voditelj 'Malih križara' i duhovnik u dubrovačkom sjemeništu. Bio je duhovni vođa, osobito mladih, a komunisti su baš takve najviše mrzili. Partizani su ga uhitili isti dan kad su ušli bez borbe u Dubrovnik 18. listopada 1944. i odveli ga s većom skupinom uglednih građana na otočić Daksu gdje je ubijen strijeljanjem u noći s 24. na 25. listopada 1944. godine. Dok su ga strijeljali, pjevao je: 'Tebe Boga hvalimo'. Iz bogate ostavštine mučenika Petra Perice, najpoznatije su dvije pjesme: 'Do nebesa nek' se ori' (1900) i 'Zdravo, Djevo, svih milosti puna' (1904). Do dana današnjeg, ove zanosne pjesme ne prestaju odjekivati po našim crkvama i prosteništima [sic!]. Nema Hrvata vjernika koji ne zna za ove pjesme, no malo je Hrvatâ koji znaju da je njihov autor naš mučenik Petar Perica. / Isusovac Petar Perica će jednog dana, nadamo se, biti blaženik. On je već za života bio blažen. A nama, koji smo još u suznoj dolini, kao da i danas poručuje da čovjek ne gubi život sa smrću, nego ga gubi kad zaboravljamo na ono što je jedino potrebno: SPASITI DUŠU SVOJU!«

U ovoj obuhvatnoj, iscrpnoj i prikladnim slikovnim prilozima popraćenoj Miloševoj knjizi možemo također pronaći mnoštvo podataka o povijesti isusovačke gimnazije u Travniku, o njezinu osnivaču nadbiskupu sarajevskome dr. Josipu Stadleru, o prof. Eriku Brandisu, istaknutome prirodoslovcu, odvjetku grofovske katoličke obitelji iz austrijskoga Tirola, prvome isusovcu obnovljene Družbe Isusove koji je stigao u Travnik, godine 1882., i o štajerskomu grofu Leopoldu Crametzu, koji je zbog svoje velike i svestrane dobrotvornosti proglašen vitezom od Lilienthala; zatim o travničkim susretima Petra Perice s prerano preminulim Božjim slugom Petrom Barbarićem, o Peričinu prijateljskome dopisivanju s Ivanom Merzom, sada blaženikom, gdje se među inim može pročitati i to da je patru Perici darovao Merz svoju plavu kravatu, kao i sličicu presvete obitelji Srca Isusova što ju je donio iz Francuske; a tu također nahodimo Peričina razmišljanja o stanju obitelji u Europi, njegove duhovne bilješke o osobnim grijesima, zatim njegove zapise o svetcima, blaženicima i apostolima (napose o sv. Franji Asiškome, sv. Tomi Akvinskome, sv. Ignaciju Lojolskome i sv. Franji Ksaverskome); k tome Peričine pjesme, stare i novoistražene; također možemo doznati o odnosu Dubrovčana prema Petru Perici, o tome kako je barbarski ugašen život jednoga svetog čovjeka; te o mnogim drugim istinama koje su na osobit način povezane s Bogu predanim i svetačkim životom isusovca i mučenika Petra Perice.

U jednom od zaključnih odlomaka knjige, Stojan Miloš dojmljivo piše:

»Čitamo kako nam o. isusovac Petar Perica može doviknuti: 'Ugledajte se u mene, kao ja u Ignacija, a Ignacije u Krista!' Peričine dvije pjesme: 'Do nebesa nek se ori' i 'Zdravo djevo', svih milosti puna, posebno poznata po refrenu – Kraljice Hrvata, sigurno su najdublje i najdalje – u sve krajeve svijeta – prodrle u hrvatsku narodnu dušu i srce. One su neizmjerno snažile i stalno će snažiti duh Hrvata katolika, i ne samo njih. Ove pjesme nikad ne umiru, kao što ne umire ni njihov autor, koji je neizmjerno ljubio Boga i Čovjeka – sve ljude! Kako reče jedan njegov suvremenik, on je živio, radio, molio, trpio i 'izgarao za Božju stvar'.«

Završavam rečenicama Vinka kardinala Puljića, nadbiskupa metropolita vrhbosanskoga, koje napisao je u predgovoru knjige Stojana Miloša o patru Petru Perici:

»Zato očekujem od ove knjige da bude snažni svjetionik brojnima, koji su beznadni, te čekaju da drugi rješavaju naše probleme. Neka pomalo odgaja javno mnijenje da se ne damo zatrovati raznim ideologijama, koje nam 'kradu nadu', nego upoznamo velikane duha koji su našu prošlost gradili i u baštinu nam ostavili divni primjer. Neka i naša vremena iznjedre hrabre i velikodušne svjetionike duha i srca za buduća pokoljenja.«