2015-07-06 05:28:00

Osvrt na knjigu Stjepana Kušara »Filozofija u srednjemu vijeku«


Osvrt na knjigu Stjepana Kušara »Filozofija u srednjemu vijeku« – pripremio i govori Marito Mihovil Letica.

Čini se prikladnim započeti ovaj osvrt podsjećanjem na okolnost da je pojam »srednji vijek« jedan od onih s kojim su povezane najtvrdokornije predrasude. Nastavljam zamjedbom da riječ »predrasuda« ne bi sama po sebi bila toliko problematična i štetna kada bi realni sadržaj dotične riječi odgovarao njezinoj etimologiji u hrvatskome jeziku: 'pred-rasuda' ili 'ono što prethodi rasuđivanju'. Nažalost, o srednjemu vijeku najčešće se ne rasuđuje, nego se o njemu govori ideološki motivirano i tendenciozno. Kada se nešto želi prikazati natražnjačkim, kada se nekoga nastoji označiti kao konzervativnog vjernika i navodnoga zaostalog crkvenjaka, onda se u pejorativnome smislu prečesto rabi odrednica »srednji vijek« ili, još gore, »mračni srednji vijek«.

Valja kazati da se sintagma »mračni srednji vijek« prvi put javlja u 16. stoljeću, a oblikovao ju je pionir ikonologije Cesare Ripa; no to se odnosilo samo za razdoblje od smrti Karla Velikoga 814. do osnutka Svetoga Rimskog Carstva Njemačkoga Naroda 951. Naime, tada je Europa utonula u nered i bezvlašće pa su i povijesni podatci o rečenome razdoblju oskudni i nepouzdani, zastrti i mračni.

No i u tome je razdoblju, kao uostalome u čitavu srednjem vijeku, bila živa, raznolika i plodna kršćanska misao, naročito filozofska. Srednjovjekovnoj se filozofiji ne smije osporavati filozofičnost, ne valja pristajati uz mišljenje da je ta filozofija puka »sluškinja teologije«, da je posrijedi filozofija koja, umjesto da slobodno istražuje, već unaprijed zna istinu što ju je objavila katolička vjera.

Zapravo je srednjemu vijeku kao malo kojemu razdoblju u povijesti filozofije svojstven, recimo to tako, pluralizam mišljenja (taj se umnogome pomodni jezični složaj ovdje iskazuje zaista prikladnim). K tome je pogrešno srednjovjekovnu filozofiju poistovjećivati s katoličanstvom, jer je onovremena filozofija cvala i na Istoku, kod pravoslavnih kršćana, u Bizantu, na grčkome jeziku. Štoviše, filozofija u srednjemu vijeku ne bijaše samo kršćanska, nego su vrijedne i osebujne filozofijske sustave iznjedrili židovi i muslimani, pa nipošto ne smijemo zanemariti židovsku i arapsku srednjovjekovnu filozofiju. U svima se njima filozofijska istraživanja prožimahu s religijskim uvjerenjima – ali oba su područja, i filozofijsko i religijsko, bivala u isti mah dovoljno autonomnima. Niti se pokušavalo u potpunosti racionalizirati vjeru, niti se htjelo da teološka vjerovanja sputaju filozofsku misao.

Stjecanju ispravne i cjelovite slike o srednjovjekovnoj filozofiji, usuprot raširenim predrasudama, stereotipima i klišejima – zasigurno će doprinijeti knjiga Stjepana Kušara »Filozofija u srednjemu vijeku«, što ju je 2015. u okrilju Biblioteke Parnas objelodanila Matica hrvatska u Zagrebu.

Valja kazati nekoliko osnovnih podataka o autoru. Stjepan Kušar, rođen 1950. u Pregradi u Hrvatskome zagorju, diplomirao je teologiju i filozofiju na Sveučilištu Gregoriana u Rimu, a doktorat postigao radnjom o spoznaji Boga u filozofiji religije njemačkoga filozofa i teologa Bernharda Weltea. Kušar je autor mnogih zapaženih knjiga i članaka. Kao sveučilišni profesor predavao je u Zagrebu na Institutu Katoličkoga bogoslovnog fakulteta i na Filozofskome fakultetu Družbe Isusove, a sada je predavač na Hrvatskome katoličkom sveučilištu u Zagrebu. Iskazao se kao velik znalac na raznim područjima: teodiceje, kozmologije, epistemologije, ontologije, kristologije, otajstva trojedinoga Boga, teološke antropologije, eshatologije te graničnih pitanja religije i prirodnih znanosti, a s pravom ga možemo uvrstiti u najbolje poznavatelje filozofije srednjega vijeka.

Prvi tekst u dotičnoj Kušarovoj knjizi je studija »Policentričnost srednjovjekovne filozofske misli«; on je razvija ovim rečenicama:

»Povijest srednjovjekovne filozofije obično je proučavana i u udžbenicima predstavljana s gledišta zapadnog (latinskog) kršćanstva – što, dakako, nije bez dalekosežnih posljedica. Ta, do u najnovije vrijeme, gotovo neupitna optika unaprijed određuje tematska područja istraživanja, interese, tradicije, probleme itd. Uočavaju se i tenzije i lomovi, ali – opet neupitno – pod uvjetom da se ostane u istom prostorno-vremenskom kontinuumu 'našeg' obzorja, obzorja europske povijesti, obično za to razdoblje omeđene dvama događajima koji označavaju kraj Rimskoga Carstva: njegova zapadnog dijela 476. i njegova istočnog dijela (Bizantsko Carstvo) 1453. – tisuću godina: od konca 5. do konca 15. st. To povijesno trajanje, u koje se upisuje povijest srednjovjekovne filozofije, dovoljno je homogeno, a krize i lomovi dovoljno rijetki pa se idejna gibanja i doktrinarne struje mogu ulančano povezivati. / Ipak, čak ako zadržimo dva spomenuta događaja kao kamene-međaše razdoblja nazvanog 'srednji vijek', čak ako i zadržimo taj naziv (što niti je nužno niti samo po sebi razumljivo), potrebno je ipak pokušati primijeniti drugačiju optiku i mnogo širi kut gledanja na to razdoblje tako da se obuhvati cijelo mediteransko područje ('mare nostrum') s Bliskim istokom – područje koje prostorno uključuje grčku i bliskoistočnu kolijevku 'naše' kulture. U tom slučaju možemo, paradoksalno, reći da zapravo i ne postoji neki univerzalni, za sva spomenuta kulturna podneblja jednako važeći 'srednji vijek'. Ono kronološko razdoblje koje običavamo tako nazivati radi didaktičkih potreba i studijske podjele historiografskog rada samo je izraz jedne sumarne periodizacije povijesti: ta se periodizacija temelji na povijesnim događajima koji su se stjecali uglavnom na teritoriju zapadnog dijela europskoga kontinenta – pa je onda u to upisana i povijest srednjovjekovne filozofije. No šire gledano ne postoji 'srednjovjekovna filozofija' u univerzalnom smislu kao što ne postoji ni određeni 'srednji vijek' u tom smislu. / Naprotiv, postoje različita povijesna trajanja u tom prema našem zapadnom kalendaru određenom tisućgodišnjem razdoblju i geografskom prostoru koji je pokrivalo nekadašnje Rimsko Carstvo. Tu naime imamo grčko-bizantsko trajanje, latinsko trajanje, arapsko-muslimansko trajanje i židovsko trajanje – u tom istom razdoblju i na tom istom prostoru.«

Primijetimo da je povijest filozofije srednjega vijeka tu unekoliko razmotrena pod vidikom filozofije povijesti. Zatim valja kazati da knjiga sadrži još pet tekstova odnosno studija: »Filozofija u latinskome srednjem vijeku«, »Anselmo Canterburyjski«, »Biblijski 'bezumnik' u Anselmovu argumentu«, »Bonaventura« te »Originalnost i aktualnost misli Tome Akvinskog«. U tim je studijama vjerodostojno podastrta širina, britkost i dubina mislî, tj. istinska veličajnost srednjovjekovnih filozofskih sustava.

Nipošto ne smije ostati prešućeno da je posrijedi veoma vrijedna knjiga, znanstveno djelo prvorazredne kakvoće, i to glede mnogih aspekata: sadržajnog, metodološkog, izražajnog i stilskog. Autor je zavrijedio nepridržanu pohvalu, a knjiga svesrdnu preporuku zainteresiranomu čitateljstvu.








All the contents on this site are copyrighted ©.