2015-07-04 18:25:00

Četrnaesta nedjelja kroz godinu (B) - pater Anto Lozuk


U javnosti, osobito u politici, mjerila i kriteriji mijenjaju se vrlo brzo. Ono što prije uopće nije bilo važno, najednom je postalo jako važno; što je jučer bilo oprostivo, danas se sudski progoni; ono što je služilo općem dobru, danas je postalo kriminal. Na otvorenoj sceni nema milosrđa, nema praštanja, nema prijatelja. Metode i sredstva su kao na bojištu. Najučinkovitija je tzv. biografska metoda. Ništa čovjeka toliko ne degradira kao grijesi iz prošlosti. Tu valja samo malo prekopati po protivnikovoj prošlosti, ustanoviti odakle dolazi, što je radio, s kim se družio, koliko je profitirao. Bezgrešnih na ovoj zemlji nema. Grijesi brzo izbijaju na površinu. Pod određenim kutom gledani i mali grijesi izgledaju strašno. Kada se tako prikažu u javnosti, ni biblioteka suprotnih argumenata neće spasiti ugled i karijeru tog čovjeka.

I prije dvije tisuće godina bilo je slično. Nazaretska sinagoga bila je ispunjena do posljednjeg mjesta. Svi su se divili Isusovoj mudrosti i svježini njegova nauka. Ali primjedbe koje su počele padati bile su jače od divljenja: 'Pa to je naš drvodjelja. Svatko mu poznaje rodbinu. Tetke, bratići i stričevi žive tu u selu. Zar nije još prije godinu dana nosio daske ulicom i obrađivao ih dole u Josipovoj radionici? I sad tu glumi učitelja i proroka...' Isus je napustio svoj grad Nazaret „ne mogavši ondje učiniti nijedno čudo“, veli Evanđelje. Ništa nije mogao učiniti jer tu nije bilo vjere.

Nazarećani nisu vjerovali jer nisu htjeli vjerovati. Već prije nego je stupio u selo, prije nego su uopće čuli njegove riječi, oni su donijeli svoj sud i – odbacili ga. To je metoda koja se ponavlja stoljećima u svim mogućim varijantama. Ljudi ne vjeruju jer ne žele vjerovati. A onaj koji ne želi vjerovati, pronaći će tisuće razloga: prebogatu Crkvu, netoleranciju kršćana, vjerske ratove, inkviziciju, progon vještica, Aleksandra VI., raskoš papinskog dvora, kršćane koji ni za dlaku nisu bolji od drugih ljudi, činjenicu da je toliko nevolja i patnji na svijetu, a Bog sve to dopušta.

I mnogi kršćani upućuju prigovore Crkvi i Bogu. I mi smo katkada puni revolta na Crkvu i na Boga... No, nije li čudno da, usprkos tome što smo pametni i razboriti ljudi, koji dobro razlikuju bitno od nebitnoga, važno od nevažnoga, da se ipak neprestano krećemo na rubu kruga umjesto da krenemo prema centru, prema osobi Isusa Krista. Neprestano se zadržavamo na statistici, na podacima kojima je obilježena odjeća Crkve, na slikama kojima je oslikana odjeća Božjeg spasonosnog djela. Premda vjernici, neprestano gledamo zemlju, nikako da se probijemo do Boga. Mi nikako ne možemo, ili ne želimo, prihvatiti činjenicu da je Isus Krist bio i jest čovjek, da se prekrio ljudskom odjećom i da ta ista odjeća sada prekriva Crkvu.

Kao Nazaret prije dvije tisuće godina, tako je i svijet uvijek nanovo postavljen pred odluku: za Krista ili protiv njega. Jedno pokraj drugoga uvijek se tu nalaze bijesno otklanjanje i ponizno prihvaćanje; razularena vika: „Na križ s njime!“ pokraj satnikove zaprepaštene ispovijedi: „Ovaj čovjek jest uistinu Sin Božji!“ Danas se na jednoj strani gotovo svim sredstvima nameće lakomisleno pitanje: „Što će nam danas Krist?“ a na drugoj strani, četica vjernika ponizno ispovijeda: „Što bismo mi bez Krista?“ Pitanje je sada: Gdje se tu nalazim ja?








All the contents on this site are copyrighted ©.