Eutanazijsko kancerogeno iskvarivanje medicinske moralnosti

Poznata je medicinska praksa eutanazije hendikepirane djece i odraslih, koju su provodili njemački liječnici za vrijeme Drugog svjetskog rata. Međutim, njemački liječnici nisu bili prisiljeni to raditi. Mnogi su od njih vjerovali da je eutanazija lijek za „neizdržive“ živote, koji će obitelji osloboditi tereta skrbi te spriječiti „rasipanje“ malobrojnih sredstava na „živote nedostojne življenja“. To su bili plodovi višegodišnje utilitarističke indoktrinacije i društvenog prihvaćanja eugeničke ideologije – napisao je Wesley J. Smith za ugledni časopis First Things, u članku „Eutanazijsko kancerogeno iskvarivanje medicinske moralnosti“.

Manje je poznato da su se nizozemski liječnici, za vrijeme njemačke okupacije, snažno i ustrajno odupirali nametanju eutanazijske prakse. Prvo su izgubili medicinsku licencu. Međutim, to ih nije pokolebalo. Nakon toga je jedan njemački zapovjednik nasumično uhitio stotinu liječnika i deportirao ih u koncentracijske logore. No svejedno nisu popustili. Kako piše Smith – nisu se htjeli okrenuti protiv svojih najranjivijih pacijenata.

Na koncu – suočeni s nenasilnim građanskim neposluhom – Nijemci su se povukli te „nijedan nizozemski liječnik nije preporučio ni sudjelovao ni u jednoj eutanaziji ili neterapeutskoj sterilizaciji“ za vrijeme nacističke okupacije. Međutim, primjećuje Smith, ironija je sudbine da su današnji nizozemski liječnici svojevoljno prihvatili istu onu praksu koju njihovim prethodnicima nacisti nisu uspjeli nametnuti – uključujući tehnički nelegalnu, ali vrlo raširenu i prihvaćenu praksu infanticida hendikepirane novorođenčadi.

Smith također navodi novo istraživanje znanstvenog časopisa Journal of Medical Ethics, koje pokazuje koliko je eutanazija raširena u Nizozemskoj: 60% ispitanih liječnika reklo je da su pacijentu dali smrtonosnu injekciju. Svega 14% ispitanika je izjavilo kako „ne bi mogli pojmiti“ da takvo što učine. Premda je 40% liječnika izjavilo da nikada nisu izvršili eutanaziju, većina ih je rekla da bi to bili voljni napraviti u određenim okolnostima.

Primjerice, 34% ih je izjavilo da mogu pojmiti ubijanje pacijenta ako bi time okončali patnju koju uzrokuje psihijatrijska bolest. Ubiti pacijente u „ranom stadiju demencije“ voljno je 40% ispitanih liječnika, a 33% ih je voljno eutanazirati ako su u „naprednom stadiju demencije“, i ako su prethodno ostavili upute da ih se usmrti. Statistike o smrti prate medicinske nazore: eutanaziranje mentalno oboljelih, naime, u snažnom je porastu – ističe Wesley Smith.

Više od četvrtine ispitanih liječnika izražava spremnost usmrtiti stare osobe ako pate, čak i ako nisu teško bolesni, a 18% ispitanika je reklo da mogu pojmiti eutanaziranje starijih osoba koje su jednostavno „umorne od života“, bez bilo kakvog medicinskog temelja. „Desetljeća medicinskog ubijanja eutanazirala su hipokratske vrijednosti u Nizozemskoj“. „Ako dopustimo da se naša medicinska etika preobrazi po uzoru na Nizozemsku, za nekoliko će desetljeća možda biti gotovo nemoguće pronaći liječnika koji nije voljan ubiti“ – upozorio je na kraju Smith.