Šesta vazmena nedjelja - vlč. Darko Rogina

Draga braćo i sestre!

U sadržaju evanđeoskog odlomka pronalazimo tri važne riječi: ljubav, prijateljstvo i radost. To su riječi koje se snažno utiskuju u ljudsko biće. Možemo li zamisliti istinskoga i dobronamjernog čovjeka koji ne bi poželio sebi i drugome ove tri bitne sastavnice ljudskog života? One su potrebne za normalan razvoj i ostvarenje čovjeka. Bog čovjeka daruje najboljim, ali ga poziva da i on sudjeluje u ostvarenju ljubavi, prijateljstva i zajedničke radosti. No, sv. Pavao u svome poznatome „Hvalospjevu ljubavi“, slijedeći Kristov poziv, naglašava kako je ljubav najveća. Isus u evanđelju, hrabreći i utvrđujući apostole, poziva da ostanu u njegovoj ljubavi. On nas ljubi jednako kao što i Otac ljubi njega. Ta ljubav je neraskidiva i savršena. U njegovoj ljubavi ostajemo kako i sam kaže, čuvamo li njegove zapovijedi. Čovjek može biti radostan u nekim trenutcima i zbog nekih razloga, ali ta je radost prolazna. Dok ona, neprolazna, dolazi od Boga. Ona je trajna i prisutna. Čovjek ju živi ako ostaje u Bogu, čak i u onim životnim trenutcima, kada nam život govori kako nemamo razloga biti radosni, kada se žalostimo i tugujemo. Postoje trenutci kada nam nije ni do čega. Postoje trenutci kada smo gubitnici, poraženi i poniženi, izrugivani i napušteni. Možemo li se tada radovati? Ljudski odgovor je: ne, jer to nema smisla! Međutim, „nadom protiv svake nade!“, poziva sv. Pavao. Za njega nada nije samo neki ideal ili neki osjećaj, već živa osoba: Isus Krist, Sin Božji. Duboko prožet tom sigurnošću, moći će pisati Timoteju: „Pouzdajemo se u Boga živoga“ (1 Tim 4,10). Papa Franjo nas poziva: „Nemojte nikada biti žalosni muškarci i žene: kršćanin ne smije nikada biti takav! Ne dopustite da vas obuzme obeshrabrenje! Naša se radost ne rađa iz posjedovanja mnogih stvari, nego izvire iz susreta s Osobom: Isusom koji je među nama; rađa se iz svijesti da s njim nikada nismo sami, pa ni u teškim trenutcima, ni kada nas životni put namjeri na probleme i naizgled nesavladive zaprjeke, a ima ih mnogo!“

Isus nas naziva u evanđelju prijateljima, jer nam je priopćio sve što je čuo od Oca nebeskoga. Nije to odnos sluga i gospodar. Bog otkriva lice prijatelja, kojemu čovjek postaje suradnik, prijatelj. Po Isusu se ostvarila blizina Boga i čovjeka, Stvoritelja i stvorenja. Rodilo se trajno i neraskidivo prijateljstvo. To je bila Božja volja, njegova milost, naklonost. Molimo za prijateljstvo Boga i ljudi, ljudi i ljudi, ljudi i prirode, ljudi i svijeta. To je molitva za sklad neba i zemlje. Taj se sklad ne može ostvariti vlastitim snagama. On je i rad i dar. Zato molimo za nj. Uskrsni Krist koji je svojim uskrsnućem omogućio taj sklad nas poziva da odgovorimo na Božji poziv prijateljstva. Kakvo je naše prijateljstvo? Ima li današnji čovjek prijatelja? Želi li biti prijatelj? U današnjem vremenu individualizma, tehnicizma i sebičnosti, teško. Zatvorenost i nebriga za drugoga karakteristika su današnjeg čovjeka. A Isus nas poziva: „Nema veće ljubavi od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“. Isus se darovao kao istinski, autentični i savršeni prijatelj. Dao nam je primjer. Nesebično je darovao svojom krvlju za naše prijateljstvo vlastiti život, jer ljubi Oca, a kao što ljubi Oca tako ljubi i nas. Mi nismo savršeni, no jesmo li barem nesebični i brižni prijatelji? Jedan je čovjek u teškoj životnoj situaciji ostao bez roditelja. Bio je siguran da će nakon životne tragedije ljudi, njegovi najbliži, kolege i prijatelji, stati uz njega. Međutim, na sve koje je računao pokazalo se da zapravo i nisu prepoznatljivi kao darivatelji vlastitog vremena u životnoj muci i borbi. No, shvatio je kako živi svoj, paralelni svijet, te kako mu Bog otvara oči da primjeti ljude koji ne govore riječima da su prijatelji, nego djelima iskazuju Kristov poziv: ljubite jedni druge! Nemojmo dopustiti da netko među nama živi zatvoren u muci i tjeskobi, žalosti i suzama, vlastitog života. Ponesimo križeve jedni drugima. Isitna je, preuzeti ih ne možemo, ali nas Bog poziva da pomognemo ponijeti. „Radujte se s radosnima, plačite sa zaplakanima“, potiče nas sv. Pavao. Da li je to teško? Uzima li nam naše dragocjeno vrijeme? Ili na taj način ispunjavamo Isusovu zapovijed i ostajemo u njegovoj ljubavi brinući se o svojim bližnjima. Drugu nedjelju u svibnju mjesecu Crkva slavi Majčin dan. Majka je najveći dar i najveće blago. U govoru o majci sve su riječi nedostatne, sve usporedbe blijede, sve pjesme nedopjevane. Ona je škola naša, ona nas je naučila tko je čovjek, ljubav i dobrota. Ona je primjer radosti, jer ona je izvor života. Što majka znači, tek osjećamo kada je više nemamo. Zato poštujmo i volimo svoje majke, zahvaljujmo im jer Bogu i majci čovjek se nikada ne može dovoljno zahvaliti.