O radu i radnicima, povodom Praznika rada i spomendana sv. Josipa Radnika

Poslušajte prilog Marita Mihovila Letice o radu i radnicima:

Nahodimo se na početku mjeseca svibnja, čijega prvog dana tradicionalno obilježavamo međunarodni praznik rada. Govorimo o prazniku ukoliko je to neradni dan, tj. dan 'prazan od rada'; ali je ujedno riječ i o crkvenome spomendanu, mogli bismo u stanovitome smislu kazati i blagdanu, ukoliko je posvećen nekomu vjerskom činu, događaju ili nekoj svetoj osobi – u ovome slučaju sv. Josipu Radniku. Premda se glavni blagdan sv. Josipa slavi 19. ožujka, njegov spomendan obilježavamo 1. svibnja, po odluci pape Pija XII., koji dotični je spomendan uveo 1955., zato što je taj nadnevak, kako reče Pio XII., »svijet rada izabrao kao svoj praznik«. Naime, 1889. na Prvome kongresu tzv. Druge internacionale odlučeno je da će 1. svibnja biti svjetskim praznikom svekolikoga rada i radništva.

Praznik bi rada trebao biti slobodan od ideologije i politiziranja. Radnika valja doživljavati u smislu kršćanskoga personalizma, koji harmonizira opasne krajnosti međusobno suprotstavljenih kolektivističkih i individualističkih ideologija. Prvospomenute ideologije u ime diktata radničke klase degradiraju čovjekovu slobodu i dostojanstvo njegove jedincate i neponovljive osobe; potonje su ideologije zaživjele u različitim relativističkim individualizmima, od svake odgovornosti ispražnjenim inačicama liberalnoga kapitalizma, libertinizma sve do posvemašnjeg anarhizma.

Zaista, upravo i jedino je kršćanski personalizam uzmogao u prevratničkoj i krvavoj povijesti 20. stoljeća autentično ukazati na dostojanstvo radnika kao slobodne i odgovorne osobe, kojoj s obzirom na takvo dostojanstvo treba dosljednom energičnošću priznati i osigurati odgovarajuća radnička prava, dati ono što joj pripada; ponajprije, razumije se, pravednu plaću za izvršeni rad – sve u okrilju pravoga socijalnog mira i u duhu istinske socijalne pravednosti.

Pravednost najčešće određujemo kao krjepost iliti vrlinu ispravna odnosa prema sebi, drugome i poglavito prema Bogu; pravednost se u posve određenome smislu iskazuje preduvjetom i predokusom svetosti. A stari Rimljani govorahu da pravednost podrazumijeva dati svakomu ono što mu pripada, dati svakomu njegovo (»Suum cuique tribuere!«).

Govoreći o pravednosti opet dolazimo do sv. Josipa, za kojega »Evanđelje po Mateju« veli da je bio »muž pravedan« (Mt 1,19). No sve ono što najčešće razumijevamo pod pravednošću, kvalitativno je nadiđeno kršćanskom, evanđeoskom ljubavlju; koja uključuje milost i milosrđe, dobrotu i praštanje. Sve je to svojim životom oprimjerio sv. Josip.

A Sveto pismo nije zabilježilo baš ni jednu njegovu riječ! Posrijedi je šutljiv i smjeran svetac, Božji poslušnik i ugodnik, Marijin i Isusov hranitelj i skrbitelj, trudoljubiv radnik, tesar odnosno drvodjelac iz Nazareta, časni i samozatajni odvjetak kraljevskog roda Davidova. Treba dometnuti i to da je sv. Josip odlukom Hrvatskoga sabora 1687. proglašen zaštitnikom hrvatske države i naroda hrvatskoga.

Sa svojim poočimom Josipom tesarske je poslove predano radio Isus Krist, čovjek rada, Bogočovjek i Sin Božji. Isus je istaknuo to da čovjek svojim radom su-djeluje u djelu samoga Boga svog Stvoritelja. O tome je sv. papa Ivan Pavao II. napisao 1981. u enciklici »Laborem exercens« odnosno »Radom čovjek« sljedeće:

»Isus je, doista, ne samo naviještao nego, u prvom redu, djelom vršio 'evanđelje' koje mu je bilo povjereno, riječ Mudrosti vječne. Zato je to bilo također 'evanđelje rada' jer onaj koji ga je naviještao bijaše i sam čovjek rada, zanatskoga rada, kao i Josip iz Nazareta [usp. Mt 13,55]. Ako u Isusovim riječima ne nalazimo posebnu zapovijed o radu – naprotiv, jedanput, zabranu prevelike brige za rad i življenje [usp. Mt 6,25-34] – ipak je u isti mah rječitost Kristova života posve jasna: on pripada 'svijetu rada', cijeni i poštuje čovjekov rad, može se reći i više: s ljubavlju gleda na taj rad i na njegove razne oblike gledajući u svakom obliku posebnu crtu sličnosti čovjeka s Bogom Stvoriteljem i Ocem« (»Laborem exercens«, br. 26, Zagreb, 2003., str. 78).

Povodom spomendana sv. Josipa Radnika valja kazati da se u cjelokupnoj Bibliji riječ »radnik« spominje 29 puta. Primjerice, u »Knjizi Mudrosti«: »... i orač i pastir, / i radnik koji se samotan muči, [...]« (Mudr 17,16) ili pak u »Evanđelju po Luki«: »U toj kući ostanite, jedite i pijte što se kod njih nađe. Ta vrijedan je radnik plaće svoje« (Lk 10,7).

No, riječ je »radnik« kao tobože nepoćudna i neprikladna u novije vrijeme prečesto zamijenjivana riječju »djelatnik«, koje u hrvatskim prijevodima Biblije još uvijek, Bogu hvala, ne ima.

Da riječ »radnik« baš nikomu nije bila upitna ni zazorna do 1990. jasno govore sljedeći primjeri. Citiram tekst objavljen 30. srpnja 1927.:

»Braćo radnici, borit ćemo se, ako hoćete, vodit ćemo i štrajkove, ali kad to bude, bit će ne po nalogu iz Moskve i za korist kakvih špekulanata, već po potrebi i u korist hrvatskoga radnog naroda, u korist radnika i njihovih obitelji.«

Premda ta rečenica navodi na pomisao da njezin je autor neki hrvatski socijaldemokrat ili možda hrvatski komunist koji se zbog Staljinove strahovlade hotio otkloniti od Sovjetskoga Saveza, tomu nije tako – izrekao ju je Ante Pavelić, a objavilo glasilo »Hrvatsko pravo« (glasilo HSP-a, br. 5118).

Zanimljivim biva spomenuti i Augusta Cesarca, kojega su Pavelićevi ustaše zatočili te potom strijeljali srpnja 1941. U svojoj je zatvorskoj ćeliji Cesarec prije smrti napisao: »Živjela sovjetska Hrvatska!« A riječi Miroslava Krleže o Augustu Cesarcu, objavljene 1. lipnja 1923., dok je Cesarec ležao u mariborskome zatvoru, kažu:

»... a sada, mjesto da sjedi kao kulturan radnik u kakvoj evropskoj biblioteci, on, jedan od najistaknutijih mlađih književnih radnika, trune u zatvoru u nepomičnoj jalovosti samice« ('Slučaj Augusta Cesarca', u: »Nova Evropa«, br. 16).

Daleko od ikakvoga ideologiziranja i kloneći se svakoga izricanja vrijednosnih sudova o spomenutoj trojici Hrvata – želim tek ukazati na okolnost da je »radnik« ideološki i stilski neutralna hrvatska riječ, koju su samosvjesno rabili i hrvatski komunisti i hrvatski antikomunisti.

A svi ònī tobožnji znalci i čuvari hrvatskoga jezika što nekritičkom, mahom administrativnom porabom danas nasilno nameću riječ »djelatnik« – koju hrvatska jezična tradicija do 1990. nikada nije rabila u sinonimiji s riječju »radnik« – osiromašuju hrvatski jezik, zabacujući njegovo bogatstvo i istančane mu izražajne mogućnosti, budući da su u nahrupu svakojakih »djelatnika« potisnute dobre stare hrvatske riječi: »radnik«, »činovnik«, »namještenik«, »službenik«, »zaposlenik« i sl.

Nositeljima svih tih zanimanja neka je sv. Josip Radnik na pomoć, kao i hrvatskomu jeziku, narodu nam hrvatskomu i lijepoj našoj Domovini.