Simbolika, motiv i tema magarca u književnosti i Svetom pismu

Marito Mihovil Letica govori o simbolici magarca, o magarcu kao motivu i temi u književnosti a navlastito u Svetome pismu:

Premda je hrvatsko uzmorje po mnogo čemu jedan od najljepših i najautentičnijih dijelova Mediterana, ipak ne bijaše vjerodostojan doskorašnji turistički slogan »Hrvatska: Mediteran kakav je nekad bio«. Naime, kako govoraše Martin Heidegger, već zbog povijesnosti čovjeka i vremenitosti bitka, te razvitka tehnike što se iskazuje kao usud i opasnost; ništa nije takvo kakvim je nekad bilo. Kao živopisan primjer promjene spomenuo bih samo okolnost da su s razvitkom tehnike gotovo iščezli magarci – negdar tipični pa i amblematski za Sredozemlje. Prema nekim podatcima, u Hrvatskoj živi još samo oko 1.800 jedinki ove životinjske vrste.

Valja kazati da magarac nosi bogatu simboliku, stoljećima i tisućljećima živi u brojnim vjerovanjima i pričama mnogih naroda. Također se javlja u frazemima: tako u hrvatskoj frazeologiji imamo »magareću klupu«, gdje po kazni sjedaju đaci zbog lošega učenja ili vladanja, k tome se spominju »magareće uši«, nemarno presavijeni kutovi listova u knjizi ili bilježnici. »Namagarčiti« znači 'prevariti koga', 'podvaliti komu'. Izraz »nasamariti« ima slično značenje, jer samar se meće na leđa ponajviše magarcu.

Nadalje, magarca nahodimo u književnosti, od antike do današnjega vremena. Od obilja primjerâ spomenut ću samo neke. Lucije Apulej, sljedbenik mističnoga platonizma u 2. stoljeću poslije Krista, autor je romana »Metamorfoze«, kasnije nazvanoga »Zlatni magarac«; tu se opisuju doživljaji čovjeka koji je zbog razuzdanih putenih užitaka bio kažnjen, pretvoren u magarca; poslije toga, nakon duhovne preobrazbe i pročišćenja, utjecao se kontemplaciji pred kipom Izide, božice prirode, koja je svojom moći učinila da ponovno postane čovjek.

Naš Marin Držić magarca naziva još i »magare«, »tovar«, »osao«: u drami »Tirena«, vrhuncu hrvatske platonističko-petrarkističke pastorale, pogrdni se jezični složaj »sito magare« odnosi na besposlene i obijesne bogataške sinove. Zatim, u Cervantesovu satiričnom viteškom romanu »Bisti vitez Don Quijote od Manche«, Sancho Panza, vitezov perjanik i štitonoša, stalno putuje na magarcu, a Dulcinea, odabranica vitezova srca, običava jahati na magarici.

K tome je kazati da magarac biva glavnim likom u djelu »Platero i ja« (»Platero y yo«), što ga je prije stotinjak godina napisao španjolski nobelovac Juan Ramón Jiménez. Citiram fragmente: »Ako ga blago zovnem: 'Sivko', on se uputi prema meni sitnim, mekim, radosnim kasom što sliči smijanju, kao ne znam kakvu idealnom praporcu. [...] Nježan je i umiljat kao djetešce, kao curica [...], ali je čvrst i stamen, poput kamena. Kada, nedjeljom, prelazimo zadnje seoske uličice, seljani se, polagani i gizdavi, zaustavljaju da bi ga se nagledali: / – Reklo bi se da je od čelika... / – Da, od čelika. Od čelika pomiješana s mjesečevim srebrom.«

O našoj dobroj životinji piše Danijel Dragojević, zacijelo najizvrsniji hrvatski živući pjesnik, u poetski intoniranome eseju »Magarac«, koji zbog skladnoga kristocentričnoga govora o spasenju zavrjeđuje biti citiran u cijelosti:

»I tako, u riječima tradicije za magarca gotovo nema lijepe riječi. U različitim zemljama i vremenima o njemu se govori kao o simbolu mraka sa sotonskim sklonostima, znaku širenja neznanja, mjestu gdje su se smjestili porok i obmana. On je tamo gdje je čovjekovo nagonsko, senzualni život: on je sve ono za što se danas kaže podsvijest. Trebalo je čini se čekati Krista, da mu, kada i čovjeku, donese spas od svega toga. Sve je naviještalo da će se tako i dogoditi. Priča je uostalom i krenula tako. Magarac je uz vola bio na Kristovu rođenju, na magarcu je on pred Herodom bježao u Egipat, na magarcu ulazio prije muke u Jeruzalem. Sve bi to trebalo značiti da su magarčeve mračne sile svladane, da će se njegova priroda od toga časa vidjeti mirnijom, tolerantnije: da će početi spas magarca, kao uostalom i čovjeka. Konačno, mislite, došlo je vrijeme da magarac bude sveta životinja. Ali onda doznate, čitajući sve o tome, da u čitavoj toj priči to uopće nije bio magarac – nego magarica. Komentatori to naglašavaju i vide kao važnu razliku. I pri rođenju, i za vrijeme bijega u Egipat i u Jeruzalemu, kao i ranije u Bibliji – nikako magarac, magarica. Zastupnicima duhovnoga kontinuiteta to omogućuje da kažu: ništa se nije promijenilo, sve je kao i ranije. Magarica je tu, ponovno, prava suprotnost magarcu. Ona je simbol spoznaje, poniznosti, mira, strpljivosti i hrabrosti. Stara daljina i razlika je ostala. Magarac je tijelo, magarica duša. Obećani čas prošao je mimo magarca. Naravno nama se čini neprilično par u vrsti odvajati. Magarac i magarica u priči o spasu morali bi ići zajedno, u dobru i zlu, trebalo bi da za njih vrijede iste riječi. Uostalom, magarac je ionako samo potomak magarice. Ali, eto, razdvojili su ih nekada davno i onda su, gotovo neprimjetno, razlike ostale i nakon najpresudnijeg časa. Kada se, dakle, o magarcu kaže nešto dobro, to uopće ne ide njega, misli se na magaricu. Biblija i riječi koje dolaze iz nje govore uglavnom tako. Istina, pučka pobožnost i pučka riječ ne ponašaju se tako, odvajanje i razlike ne uzimlju u obzir. Na mnogim mjestima ni maštoviti Srednji vijek. Tu, kao što se zna, zemlja i nebo nisu pretjerano daleki. Za njih je magarac, isto tako i magarica, istovremeno i glup i pametan, smiješan i ozbiljan, puten i čist, pobožan i bogohulan, strpljiv i tvrdoglav: sve u svemu, simbol uravnoteženosti i dobrote, kao neko biće poučavano u zenu. Tako ga vidi i Francis Jammes; u jednoj pjesmi jednostavne pobožnosti on je s njim došao u raj. Ako za njega nema sreće na zemlji, za vjerovati je da ima na nebu. [Giovanni] Papini, kao i čitav Mediteran, vjeruje u magarčevu izuzetnost i ne odvaja ga od njegove družice, pa se ne zna kada je riječ o magarcu a kada o magarici. A da i ne govorimo o Juanu Ramónu Jiménezu koji je u jednoj od najljepših knjiga o magarcu, 'Platero i ja', izgovorio obilje toplih i jednostavnih riječi kakve i zaslužuje netko tko je na suncu upoznao muku i napor, i radost koja nastaje između muke i napora.« (D. Dragojević, »Žamor«, Zagreb, 2005.)

Nema sumnje da je magarac odnosno magarica značajna biblijska životinja, koja se spominje u Svetome pismu čak 173 puta; primjerice: Abraham, hotijući iz poslušnosti prema Bogu žrtvovati sina Izaka, natovario je na magarca drva za žrtvu paljenicu (Post 22); Bileamova je magarica ugledala pred sobom nevidljivoga Jahvina anđela s isukanim mačem u ruci te spasila život gospodaru, koji ju je, ne razumijevajući zašto mu odbija poslušnost i ne ide pravo naprijed, stao tući (Br 22); Samson je magarećom čeljusti pobio tisuću neprijatelja (Sudci 15) itd.

No s obzirom na to da danas slavimo Cvjetnicu, dan Isusova svečanog ulaska u Jeruzalem, valja nam se osobitim marom osvrnuti na Zahariju, starozavjetnoga proroka mesijanskih nada, koji je u 6. stoljeću prije Krista, u doba sveopće obnove i poleta nakon babilonskoga sužanjstva, ovako prorekao Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem:

»Klikni iz sveg grla, Kćeri sionska! / Viči od radosti, kćeri jeruzalemska! / Tvoj kralj se evo tebi vraća: / pravičan je i pobjedonosan, / ponizan jaše na magarcu, / na magaretu, mladetu magaričinu.« (Zah 9,9)