Religije i sreća

Poslušajte prilog Marita Mihovila Letice:

Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove u Zagrebu objavio je krajem 2014. knjigu »Religije i sreća«, koju uredili su Mijo Nikić i Kata Lamešić. Posrijedi je zbornik radova interdisciplinarnoga i interkonfesionalnoga simpozija održanog u Zagrebu 7. prosinca 2012. Valja napomenuti da je riječ o 16. knjizi u okrilju biblioteke »Religijski niz«, a zainteresirani čitatelji mogu dotično izdanje pronaći u knjižari u Palmotićevoj ulici 31 u Zagrebu.

Na početku se nahodi »Pozdrav dekana FFDI prof. dr. sc. Ivana Šestaka«, gdje među inim čitamo:

»Sreća je oduvijek za čovjeka imala upravo magično značenje. Tako je to naravno i danas. O tome nam uostalom svjedoče i internetski tagovi. Ljudi iščitavaju sreću za sebe i druge iz položaja zvijezda kao i iz naizgled beznačajnih pojavnosti u svojoj okolini. Tako si s osmjehom na licu rado uberu neku biljku, susretnu ljude pojedinih zanimanja koji navodno donose sreću. Postoji isto tako mnogo toga što se u velikom luku zaobilazi – jer navodno donosi nesreću! Što je stoga prirodnije nego da si međusobno poželimo sreću?! [...] / Što je to sreća?! Pod srećom obično podrazumijevamo jedno stanje zadovoljstva za koje si želimo da jednostavno ne prestane! No, ta želja istodobno skriva u sebi slutnju, rođenu naravno na tlu našega iskustva da bi sreća mogla kratko trajati, dapače i posve izostati, jer ona na koncu konca ne ovisi o nama, nego nam u najbolju ruku može biti nešto prigodničarskoga! Upravo nam na takav sadržaj i sugerira latinska riječ 'fortuna', koja izriče nešto hirovitoga, nepredvidivoga, nešto prigodnoga, nešto što može, ali i ne mora biti. Na toj je crti onda Hegel imao pravo napisavši: 'Die Weltgeschichte ist nicht der Boden des Glückes. Die Perioden des Glückes sind leere Blätter in ihr...' (Povijest svijeta nije tlo za sreću. Razdoblja sreće u njoj su prazni listovi). / No ipak u nama živi čežnja za srećom, pa i onom cjelovitom, ispunjenom srećom, koja nema karakteristiku 'n + 1', kojoj ni povijesni usud, kobna 'fortuna', ne bi mogli nauditi niti je potamniti. Da, mi ograničeni ljudi smo bića neograničenih aspiracija! Što ako nas naša narav ipak zavarava, što ako cilja u prazno? Nismo li mi ipak jedna uzaludna strast? Stari naprotiv zastupaše da jedna takva naravna težnja mora moći biti ispunjiva: 'desiderium naturale non potest esse inane'. Jer naravna težnja koja ne bi mogla biti ispunjiva bila bi protuprirodna, protuslovlje u prirodi samoj, jer bi to bila upućenost prema jednom cilju koji se ne bi mogao ispuniti. / O sreći pod mnogim njezinim vidicima, baš kao što je to bio slučaj i u povijesti, progovorit će nam danas naši uvaženi predavači, stručnjaci s raznih područja: filozofi, teolozi, religiolozi, psiholozi i sociolozi. Svima njima, kao i vama – poštovani gosti i prijatelji – želim ozračje simposiona. Neka ovaj skup, koji se ovim riječima i otvara, bude za sve nas istinska duhovna gozba.«

Dotični zbornik radova u tome nam je smislu smatrati trajnim svjedočanstvom o rečenoj duhovnoj gozbi. Ili, bolje kazano, imamo ga držati oknjiženjem duhovnih plodova koji se na toj gozbi blagovahu.

U nemogućnosti da kažem ponešto o svakome simpozijskom predavanju odnosno članku u zborniku, citirat ću stanovite odabrane dijelove dvaju članaka. Ivan Koprek u radu naslovljenome »Što su o sreći rekli i što o njoj misle filozofi«, pišući o vječnoj sreći, veli:

»Platonova razmišljanja našla su odjeka u ranokršćanskoj misli. Augustin je ustvrdio da blažen ne može biti čovjek zadovoljan dobrima ovoga svijeta, nego jedino po i u Bogu. Samo u Bogu, kao neprolaznom i radi njega samoga ljubljenom Stvoritelju, čovjek pronalazi ispunjenje svih svojih težnji. Zato prava sreća ne može biti nešto privremeno i kratkotrajno, nego u sebi trajno i vječno. Iz toga Augustin zaključuje da istinski sretan može biti tek onaj tko ima Boga, jer samo je Bog vječan. To pak znači da su za postizanje sreće potrebni neki preduvjeti, neke nužne pretpostavke da bi ona uopće mogla 'svratiti k nama'. Čovjeku je ponuđena mogućnost sreće jer u protivnome ne bismo ni osjećali potrebu za njom. Pitanje je samo gdje i kako je tražimo. / [...] / Toma [Akvinski] primjećuje da se u antici malo govorilo o poniznosti. Ta je krepost u antici (pa i u Aristotela) bila nepoznata. Ona je prema Tomi ključna za etiku. I s obzirom na dostižnost sreće Toma nadopunjuje Aristotelovu misao tvrdeći da je prava sreća dostupna čovjeku tek nakon smrti. Napokon, govoreći o sreći Toma razlikuje između 'beatitudo perfecta' koje će čovjek postići tek u onostranosti i 'beatitudo imperfecta' koje čovjek može postići ovdje na zemlji.«

Svrnuo bih pozornost i na rad »Ignacijeva mistika u službi istinske radosti svijeta«, gdje Ivan Antunović piše:

»... sveti Ignacije poznaje jedan jedini zakon pri svom neprestanom i neumornom putovanju prema Bogu: tražiti ga uvijek u svim stvarima u kojim on sam želi biti nađen, a to znači i u svijetu, kad i na koji god se način on želi očitovati u njemu. Sveti se Ignacije zanima za Boga koji u potpunosti transcendira svijet. Međutim, Bog nije samo dijalektička antiteza svijetu i premda ga transcendira može ga se, također, susresti u svijetu ukoliko smo upravo u ovom svijetu usmjerni na Boga. Tu se susrećemo s problemom dijalektičkog odnosa između bijega od svijeta i njegove afirmacije koja je izražena u srednjovjekovnim kršćanskim pojmovima 'contemplatio' i 'actio', aktivni život i kontemplacija. 'Contemplatio' znači povjeriti se Bogu koji je potpuno transcendentan ovomu svijetu kao onomu koji je središte i cilj kršćanskog života. 'Actio' je izvršenje zemaljske dužnosti u skladu s moralnom naravi. Interpretirajući na taj način definiciju ovih pojmova bolje se shvaća ignacijanski način afirmacije svijeta koji se je rodio u okruženju njegovih prvih učenika: 'in actione contemplativus'. Sveti Ignacije traži samo Boga Isusa Krista, apsolutno slobodnoga i osobnoga i zato je 'contemplativus'. Međutim, zna da ga može tražiti i susresti u svijetu, 'in actione', ako se to sviđa njegovu Božanskom Veličanstvu.«

Valja još spomenuti makar imena ostalih autora i naslove njihovih članaka: Barbara Ćuk: »Filozofija i sreća u Justinovom 'Razgovoru s Trifunom'«, Anto Gavrić: »Poimanje sreće u arapskih filozofa«, Dalibor Renić, »Religioznost i intelektualna eudajmonija«, Jasminka Domaš: »Radost u židovskom učenju hasidizma«, Irena Miloš: »Radost je plod Duha Svetoga«, Mijo Nikić: »Psihologija radosti i sreće«, Stipe Tadić: »Postmoderni tr(a)žitelji sreće«, Ivan Tomljenović: »McMahonova 'Povijest sreće'«, Ivan Macut: »Put do sreće prema scijentološkoj crkvi«, Marko Marinić: »Religioznost i zadovoljstvo životom«, Ivan Markešić: »Imati sreću umrijeti kod kuće« te Niko Bilić: »Nema mi blaženstva bez tebe (Ps 16,2)«.

Na kraju zbornika »Religije i sreća« dometnute su mudre izreke o sreći te kratka priča »Košulja sretna čovjeka«. Riječ je o zaista sadržajnoj i mnogoaspektnoj, mjerodavnoj i vrijednoj knjizi – dostojnoj nepridržane pohvale i preporuke.