2015-03-15 14:04:00

Je li čovjek u bijelom opasan za demokraciju?


Poslušajte prilog Marita Mihovila Letice:

Dana 13. ožujka 2013. postao je papom Argentinac Jorge Mario Bergoglio, Societatis Jesu – nakon trinaest stoljeća prvi Petrov nasljednik koji nije došao iz Europe, prvi iz tzv. »Novoga svijeta«, prvi papa isusovac te prvi poglavar Katoličke Crkve koji uzeo je ime Franjo odnosno Franciscus. Dotični je događaj izazvao svesvjetsku pozornost, ražario opće zanimanje i rasplamsao mnoga očekivanja.

Dvije godine poslije, 13. ožujka 2015., održao je pater Ivica Musa na Filozofskome fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu prigodno predavanje naslovljeno »Je li čovjek u bijelom opasan za demokraciju?« te podnaslovljeno »Zašto obilježavamo Papin dan?«. Prisustvovali su sadašnji i bivši studenti, nastavnici te prijatelji Fakulteta.

Skupu se najprije obratio prof. dr. pater Ivan Šestak, dekan Fakulteta, koji je o papi Franji između ostaloga kazao:

»Njegov je pontifikat od samoga početka obilježen neobičnošću. Započeo je običnim rimskim pozdravom 'Buona sera' okupljenom mnoštvu na Trgu sv. Petra. Od samoga se početka njegovu osiguranju diže kosa; njegove riječi nailaze na burne reakcije. Ni novinari se ne snalaze, jer ga čas svrstavaju u lijeve, čas u desne. Razgovara strpljivo sa svima. Sastaje se s predstavnicima svih religija. Pomaže nadilaziti desetljetnu političku krizu među zemljama. Rado prima svjetske državnike, pa je tako nedavno u Vatikanu već po treći put u dvije godine primio protestantkinju, njemačku kancelarku, uvaženu gospođu Angelu Merkel. / Sve nas međutim pogađaju njegove snažne geste, koje pozornost svraćaju na ono bitno u kršćanstvu, a to je zacijelo osobno življen odnos s Bogom, odnos koji svoje plodove donosi u aktivnom služenju i sim-patiji do bola prema drugima. To je pontifikat čija snaga šiklja iz prigibanja koljena, iz služenja, iz samoopljene, samoponištenja. / Je li takav čovjek, čovjek u bijelom, opasan za demokraciju?! O tome će nam u ovoj prigodi progovoriti pater Ivica Musa, predavač Povijesti kršćanstva na našem Fakultetu!«

Ivica Musa započeo je konstatacijom da je papinstvo – zbog svoje nejasnoće za veliku većinu ljudi – školski primjer potencijalne opasnosti: predugo opstajuća institucija koja se, prkoseći mnogim krizama, stalno obnavlja; poglavar joj je nedemokratski izabran monarh srednjovjekovnoga dvorskog ceremonijala, bez ustavnih ograničenja, a njegova proglašena nezabludivost, makar samo u pitanjima vjere i morala, ne umanjuje konsternaciju suvremenoga liberalnog čovjeka.

Toliki intenzitet zabacivanja demokratskih stečevina mogao bi se nazvati subverzijom, odnosno procesom suprotstavljanja etabliranim vrijednostima s ciljem njihova dokidanja, rekao je Ivica Musa te dodao da su današnji, uglavnom lijevo orijentirani trendovski subverzivci tek blijeda slika onoga što mi katolici možemo samosvjesno ponuditi na znatno većoj skali i utjecaju; a to je subverzivna tradicija koju ponosno utjelovljuje ni manje ni više nego čovjek u bijelom – papa.

U anglo-saksonskim zemljama stoljećima se svakoga 5. studenog održavao tzv. Guy Fawkes ili Bonfare Night – masovni izrazi patriotizma koji su završavali paljenjem lutki pape i drugih katoličkih zavjerenika protiv britanskoga parlamenta 1605. A zanimljivo je da su tradicionalne Guy Fawkes maske postale u najnovije vrijeme zaštitni znak aktivistâ »Anonymusa«, »Occupy« i drugih.

Papa Franjo, isusovac, nastavlja tu tradiciju. Ako znamo da je nekoliko isusovaca zbog »barutne zavjere« onomad osuđeno na smrt, sve se kockice slažu i naracija biva usklađena s teorijama zavjere. Je li čovjek u bijelom i danas, kao proteklih stoljeća, opasnost za cijele kulturne demokratske nacije? – upitao je Ivica Musa.

U prvi mah bi se reklo da nije – Papa je medijski odlično pokriven, svjetska populacija mu je sklona. Ivica Musa je spomenuo iskustvo stanovitoga katoličkog studenta, bloggera koji je na računalu pročitao tek izišlu Papinu pobudnicu »Evangelii Gaudium – Radost Evanđelja« te je pozitivno uznemiren razaslao dijelove pobudnice prijateljima. A oni su svi odobravali Papine riječi. Student se to većma uznemirio; jer je pomislio da bi papa Franjo, budući da se svi slažemo s njime – uistinu mogao biti najopasniji čovjek na svijetu! Naime, ako se svi slažemo s nekim, teško da smo potaknuti na unutarnji rast, na promjenu postojećega stanja.

No mladić je prionuo daljnjim čitanjima te snagom vjere uvidje da nas Papa provocira i tako potiče na promjenu. Stoga je počeo mijenjati prioritete: od popisa onoga što želi od Pape, prešao je na bilježenje onoga što Papa želi od njega. U Papi odjednom prepozna, između ostaloga, i pastira koji osjeća kada mu ovce zaudaraju i trebaju čišćenje, pranje.

Mladić naposljetku razazna isusovačku notu u Papinu naputku da se za večernjega ispita savjesti zapitamo: jesam li se danas osjećao neugodno; odnosno: jesam li danas bio izazvan, potaknut na rast? Te je zaključio: ako to nisam bio, ako to nismo bili, mi ćemo uistinu načiniti od Pape vrlo opasna čovjeka!

Ivica Musa istaknuo je to da smisao papine službe jest da bude istinski sluga slugu Božjih – sukladno Isusovim riječima iz »Evanđelja po Marku«: »I tko hoće među vama biti prvi, neka bude svima sluga.« (Mk 10,44)

Jedan je njemački novinar, dometnuo je p. Musa, primijetio da uistinu religiozan čovjek ne nastoji biti prvi, biti bolji, brži, moralniji. Naime, on zna: biti uvijek prvi je dosadno; htjeti uvijek biti prvi vodi u bolest. Rješenje je: biti posljednji na Isusov oslobađajuć i spasonosan način. Jer papa nije nikakav guru na nekome nedostižnom stupnju prosvjetljenja, nego je papa poslan braći da im liječi slabe i kolebljive čovječje duše.

U tome je smislu Ivica Musa citirao engleskoga književnika Gilbertha Keitha Chestertona, poznatoga kao »princ paradoksa«:

»Kada je Krist u jednome simboličkom trenutku ustanovio Njegovo veliko društvo (Crkvu), izabrao je za kamen temeljac ne briljantnoga Pavla niti mističnoga Ivana, nego bukadžiju, snoba i kukavicu – u jednoj riječi – čovjeka. I na toj stijeni On je izgradio svoju Crkvu i vrata paklena ne će ju nadvladati. Sva su carstva i kraljevstva propala, i to zbog jedne njihove inherentne i stalne slabosti, a ta je da su ih utemeljili moćni ljudi i da su počivala na jakim ljudima. Ali ova stvarnost – povijesna kršćanska Crkva – utemeljena je na slabome čovjeku, te je zbog toga razloga neuništiva. Jer ni jedan lanac nije jači od svoje najslabije karike.« (G. K. Chesterton, »Heretics«)

Uistinu, Crkva naviješta smisao ljubavi i patnje, rađanja i umiranja, ljudskoga zbližavanja i solidarnosti te konačne pobjede nad ograničenostima i smrću – a ne naviješta da smo »ljudski resursi«, »kapital«, »sociološka gomila« ili nekakav višak – rekao je Ivica Musa i predavanje zaključio riječima:

»Danas, kao što smo rekli, obilježavamo dan kada je, prije dvije godine – Petar naših dana, papa Franjo – stavljen u lanac našeg zajedništva s Kristom u Crkvi, te mu čestitamo na hrabrosti stati na mjesto naše najslabije karike, naše čovječnosti. U svijetu Božje skrbi za čovjeka ovakav ustroj bi se zvao Providnost, a u našem priručnom pojmovniku teorijâ zavjerâ: metafizička subverzija!«








All the contents on this site are copyrighted ©.