Četvrta korizmena nedjelja - pater Alan Modrić

Ljudski život isprepleten je s dvije stvarnosti koje često teško idu jedna s drugom – radi se o stvarnosti ljudske grešnosti, slabosti, pada, i o stvarnosti oprosta. Svi dobro znamo kako je lako pogriješiti, počiniti grijeh, ne odoljeti vlastitim slabostima i napastima, povrijediti druge i sebe. Na žalost, to iskustvo svakodnevno je nazočno kako u našem osobnom životu, tako i u životu društva i općenito ljudskog roda: svjedoci smo tome u ratovima, nasilju, nepravdama, osobnim povredama koje činimo u školi, fakultetu, ljubavi, radnom mjestu, obiteljskom životu. Imajući sve to na umu, s pravom se postavljaju razna pitanja: a kako je onda uopće moguće oprostiti, da li to znači zaboraviti, nije li to samo utopija, teoretiziranje koje nema nikakve veze s stvarnim životom i koje nitko, u biti, ne primjenjuje u vlastitom životu? Kako povezati grijeh s oprostom? Na takva i slična pitanja odgovore nam daju misna čitanja koja slušamo na 4. korizmenu nedjelju, a u kojima se isprepliću ove dvije stvarnosti: grijeh i oprost.

U prvom čitanju uzetom iz Starozavjetne 2. Knjige Ljetopisa slušamo o tome kako se čak i izabrani Božji narod, Izrael, odmetnuo od svog Izbavitelja, koji ga je, kako smo čuli prošle nedjelje, oslobodio iz „zemlje egipatske, iz kuće ropstva“. Taj narod se odaje poganstvu, izruguje se Božjim odredbama, postaje nevjeran, odbacuje proroke poslane od samog Gospodina kako bi ih prizvali vjernosti i pameti: ne podsjeća li nas sve ovo pomalo na današnju situaciju, nazočnu među nama koji se volimo hvaliti kako smo vjernici? Izrael dolazi u situaciju kada biva porobljen od Perzijanaca, kada mu centar njegovog vjerskog i društvenog života, Hram, biva sravnjen sa zemljom, i time simbolizira dno dosegnuto vlastitom nevjerom i neposlušnošću Božjem glasu. Međutim, tada na scenu stupa Bog i njegovo neizmjerno milosrđe koje se iskazuje u osobi od koje se takvo nešto uopće ne bi očekivalo: perzijski kralj Kir dekretom određuje da se Izraelci vrate u domovinu i slobodu. Dakle, na grijeh čovjeka Bog odgovara milosrđem.

Ista situacija događa se i u čitanju poslanice svetog Pavla apostola Efežanima. Opet imamo, s jedne strane, situaciju grijeha kada apostol ustvrđuje da smo bili mrtvi zbog svojih prijestupa, a s druge, imamo Boga bogatog milosrđem koji nas oživljuje i uskrisiva po Kristu kako bi bili obnovljeni stvorovi. A zašto to čini, da li ima neku računicu, nije li svjestan da mi ljudi, slabi i nevjerni kakvi jesmo, ponovno ćemo se odmetnuti? Odgovor nam daje sama Poslanica:“Zbog velike ljubavi kojom nas uzljubi“. Ta ljubav će i dovesti do Kristova Križa i Njegovog Uskrsa, kada će se grijeh konačno i definitivno utopiti i nestati u savršenom oprostu.

Na kraju službe riječi 4. korizmene nedjelje dolazi odlomak iz Evanđelja po Ivanu koji nam također svjedoči postojanje stvarnosti grijeha i oprosta. Grijeh se sastoji u tome da ljudi više ljube tamu nego svjetlost, štoviše čak i mrze svjetlost zato jer ona razotkriva i raskrinkava čovjekovu grešnost i zloću. Ali, kako smo već mogli čuti u prethodnim čitanjima, i ovdje Gospodin razotkriva svoj naum konačnog i savršenog oprosta: “Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.“

Imajući na umu, a što je još važnije u srcu, sve ove istine, dolazimo do odgovora na pitanja postavljena na početku našeg razmišljanja. Moguće je oprostiti, moguće je povezati dvije stvarnosti ljudskog života, grijeh i oprost, zato jer je to učinio i još uvijek čini sam Bog. To ne znači zaboraviti, jer mnogi grijesi su takve naravi da ostaju neizbrisivi, ali to znači ne dozvoliti da grijeh, čak i tuđi, upravlja našim životom i oduzima nam mir i radost. Konačni zalog i jamstvo za sve to je Isus Krist, njegova ljubav iskazana nama na Križu i proslavljena u Njegovom Uskrsnuću. Zbog toga, i tijekom ove korizme zahvaljujmo Gospodinu na neizmjernom milosrđu koje nam je iskazao i okrijepljeni snagom Njegovog oprosta, te praćeni zagovorom Majke koja je oprostila krvnicima svoga Sina, otpustimo i mi grijehe dužnicima našim!