A. Gabrić: "Treba gorjeti i izgorjeti... a mi dimimo! Zašto ću ja dimiti, molim vas lijepo?"

Marito Mihovil Letica govori o sluzi Božjem, p. Anti Gabriću, prigodom otovrenja njegove kauze. Poslušajte:

Biskupijski postupak za proglašenje blaženim sluge Božjega p. Ante Gabrića službeno je otvoren dana 28. veljače 2015., na 100. obljetnicu njegova rođenja. Slijedi kratki životopis ovoga isusovačkog misionara, kandidata za uzdizanje na čast oltara.
Ante Gabrić rodio se 28. veljače 1915. u Metkoviću, kao osmo od ukupno devetero djece u obitelji Petra i Katarine Gabrić rođene Antičević. U obitelji je mali Ante primio uzoran kršćanski odgoj. Namjeravao je postati franjevac, ali je slučaj htio – a u Božjemu planu nema slučajnosti – da se susretne s dvojicom isusovaca koji u Metkoviću zakasniše na parobrod za Split pa im je Petar Gabrić ponudio prenoćište u svojoj kući. Nenadani gosti ostavili su na Petrova sina Antu takav dojam da je odlučio postati isusovac. Godinama nakon toga, u sjemeništu u Travniku susreo je patra Josipa Vizjaka, isusovca, misionara u Indiji – i to je odredilo životni put Ante Gabrića. U travničkoj je gimnaziji maturirao 1933., a nakon dvije godine novicijata u Zagrebu položio je 31. srpnja 1935., na blagdan sv. Ignacija Lojolskoga, isusovačke redovničke zavjete. Godine 1936. odlazi Ante Gabrić na studij filozofije u Italiju, u Goricu a potom u Gallarate, pišući za vrijeme studija molbe p. generalu Vladimiru Ledochowskomu i p. provincijalu Franji Jambrekoviću da ga pošalju u Indiju, gdje isusovački misionari uspješno djeluju još od 1542., kada je tamo dospio sv. Franjo Ksaverski. Provincijal Jambreković, po dopuštenju isusovačkoga generala, poslao je Antu Gabrića u Indiju. Valja spomenuti da je p. Jambreković prije toga, dok je službovao kao župnik u Skopju, uputio u Indiju mladu redovnicu koja će kasnije postati bl. Majka Terezija.
Ante Gabrić otplovio je 20. listopada 1938. parobrodom »Victoria« iz Genove da bi 5. studenoga doplovio u Kalkutu. Nakon što je godinu dana u mjestu Hazaribagh učio engleski i bengalski jezik, provodi sljedeću godinu u misijskoj postaji Bošonti pomažući p. Josipu Vizjaku pri gradnji nove crkve i u nadzoru nad tamošnjom školom. Potom, godine 1940., biva poslan u Kurseong podno Himalaje, gdje su bili veliki isusovački kolegij i bogoslovija. Tu je Ante Gabrić završio teološke studije. Za svećenika ga je 21. studenoga 1943. zaredio u Kalkuti tamošnji nadbiskup Ferdinand Perier, belgijski isusovac, a prvu je svetu misu p. Gabrić prikazao sutradan u tamošnjemu sirotištu sv. Margarete. Nakon toga je završio isusovačku godinu zvanu »treća kušnja iliti probacija«. Godine 1946. ponovno ga šalju u Bošonti gdje ostaje sve do 1962. Potom ide u Morapai, pa se 1972. opet vraća u Bošonti, da bi 1975. otišao u misijsku postaju »Maria Polli« gdje će ostati do kraja života.
Do kraja života koji je p. Gabrić živio za Boga i za čovjeka, za bližnjega u dalekome azijskom svijetu. Običavao je govoriti da ima dvije domovine, Hrvatsku i Indiju, te da ga treća, ona vječna domovina, čeka na nebu. Ante Gabrić dobro je shvatio i u život pretočio riječi sv. Ignacija koje su uklesane uz svetčev kip u Rimu: »Idite i zapalite svijet!«. Citiram nekoliko misli p. Gabrića:
»Treba gorjeti i izgorjeti... a mi dimimo! Zašto ću ja dimiti, molim vas lijepo?«
»Ja ne bih ništa drugo ni želio, nego biti žrtva. Gori, brate, pa izgori potpuno!... treba se pretvoriti u kandilo, koje gori pred oltarom. Na taj način čovjek ispuni svoj život i ujedno dade život drugima.«
Zaista je isusovac Ante Gabrić gorio i posve izgorio u predanome misionarskom djelovanju među indijskim hindusima, muslimanima i razmjerno malobrojnim katolicima. Jednako je pomagao svima. Jednostavno: služio je ljudima u potrebi, želeći ih osloboditi bijede. Djelujući u bengalskim selima uz rijeku Ganges, dao je podignuti mnoge tehničke i zanatske škole, bolnice i sirotišta. Za hinduske udovice, koje su bivale prognane iz društva, osnovao prihvatilište, tj. trajni dom. Njegovao oboljele od gube, osiguravao svemu pučanstvu zdravstvenu skrb, organizirao prehranu školske djece. K tome je nadarene učenike slao na daljnje školovanje. Inicirao izgradnju nasipa i puteva, crkava i kapela, škola i kuća za stanovanje, aktivno sudjelujući u gradnji. Ustanovio tzv. »banku riže« da bi siromašne poljodjelce zaštitio od lihvarâ. Osnovao misijsku postaju »Maria Polli«. Osnovna škola u Kumrokhaliu nazvana je »Father Ante Gabrić«, a to ime nosi i danas. Pater Gabrić bijaše u svojemu pastoralnom i misionarskom, zdravstvenom i humanitarnom djelovanju najbliži suradnik Majke Terezije koja je, došavši 1978. zajedno s njime u njegov rodni Metković, rekla: »Ljudi u Bengaliji su u patru Gabriću dobili Isusa. Preko njega i od njega doznali su da ih dragi Bog ljubi. Oni su doznali da su naša braća i naše sestre...«
Djeci, udovicama, gubavcima, čistačima, prosjacima, poljodjelcima, radnicima, ribarima i drugima – bio je zaštitnik, junak i idol. Čak su ga kao svetoga čovjeka poštovali i hinduistički duhovni učitelji, gurui. Mnogi ga Indijci još pamte na njegovu legendarnom biciklu kojim se vozio posvuda, za svih godišnjih doba i po svim vremenskim uvjetima.
Pater Luka Rađa o kraju Gabrićeva života piše:
»Pokojni p. Jozef Cukale, duša od čovjeka i misionara koji je umro ove godine [1999. – nap. M. M. L.], upravo na dan Gabrićeva ukopa, sjeća se kad bi Gabriću pod stare dane govorili kako mora pripaziti na srce, da bi ovaj sa zanosom doviknuo: ʹNeka kuca dok kuca!ʹ / I otkucalo je. U zoru 20. listopada 1988. pozlilo mu, pozvao kapelana i rekao mu: ʹIsus zove!ʹ On koji se čitav život kretao i hitao, umro je u kretanju. U ambulantnim kolima sestara Majke Terezije, na prilazu Kalkuti, dok je svitalo. Kruži priča da su nakon njegove smrti čisteći mu sobu u njoj zatekli tri kobre. Opće je uvjerenje da one ne napadaju svete ljude. / ʹZračilo je nešto, gorjelo, svjetlošću je bio okružen...ʹ, trudio mi ga se pater Mignon dočarati. Pa me pogledao pitajući: ʹSusreo si ga? E, onda znaš!ʹ« (Luka Rađa, »Tajna života i svetosti velikog misionara Ante Gabrića«, Bitno.net, 28. veljače 2015.)
Na sprovodu p. Ante Gabrića u misiji »Maria Polli« bilo je oko 20.000 ljudi: hindusa, muslimana i katolika. Pokopan je sa šakom hrvatske, neretvanske zemlje i bočicom morske vode iz Jadrana, što ih je sâm donio sa zadnjega posjeta Hrvatskoj.
Vrijedi citirati svojevrsni duhovni testament koji je 28. listopada 1976. na kraju oproštajne propovijedi u bazilici Srca Isusova u Zagrebu izrekao p. Ante Gabrić: »I kad čujete da je o. Ante tamo pao, zadnji dah dao Isusu i dušama, recite molitvu ʹIsuse, milostiv budi njegovoj dušiʹ.«
Pater Gabrić je, ne štedeći svoj život, živo i zdušno svjedočio za Isusa, u herojskoj krjeposti gorio za Isusa, dajući sebe za sve ljude. Stoga i ne treba čuditi što u Indiji ima više od 100 svjedočanstava za kauzu njegove beatifikacije, a među njima su i mnoga o čudesnim ozdravljenjima. No svjedočanstava ima i iz Hrvatske, Australije te drugih zemalja.
O Isusu je Ante Gabrić govorio: »ON ima za tebe svjetlo za svaku sjenu, plan za svako sutra, ključ za svaki problem, melem za svaku bolest.«
Završavamo molitvom Anti Gabriću:
»Dragi oče Ante Gabriću, molim te u svojoj nevolji, da po tvojem zagovoru ozdravim. Draga Majko Božja, molim te pomozi svojim zagovorom kod Isusa da molba oca Ante bude uslišana. Isuse, Bože moj, primi milostivo molbu oca Ante i zagovor Majke svoje Marije, i udijeli mi ozdravljenje na veću slavu Tvoju, te na taj način dopusti da otac Ante bude uzdignut na čast blaženika. Amen.«