Dubrovačka katedrala je "materijalizacija snage i vjere nekadašnje Dubrovačke Republike"

O monografiji "Katedrala Gospe Velike u Dubrovniku" – pripremio i govori Marito Mihovil Letica. Poslušajte:

Počinjem rečenicama što ih je o gradu sv. Vlaha napisao povjesničar umjetnosti Joško Belamarić: »Dubrovnik smo vidjeli u snu prije nego smo ga prvi put posjetili – sanjajući ga kako djeca sanjaju grad na sunčan dan. Jer tako zamišljamo idealni grad, sličan modelu u ruci svoga parca, koji na nj motri iz svake niše, sa svakog zida.« (J. Belamarić, ʹGrad kao kuća, kuća kao Gradʹ, u: Nada Grujić, »Kuća u Gradu: Studije o dubrovačkoj stambenoj arhitekturi 15. i 16. stoljeća«, Dubrovnik, 2013.)
Treba napomenuti da Dubrovčani svoj grad imenuju jednostavno »Gradom«, samosvjesno promećući opću imenicu u vlastitu. Strogo uzevši, da bismo grad smatrali pravim i potpunim gradom – on mora biti sjedište biskupije. A središnja se crkva u gradu koji je sjedište biskupije naziva katedralom. Ta riječ znači upravo ʹsjedišteʹ: dolazi od kasnolatinskoga »ecclesia catedralis«, ustvari od prvotnijega grčkoga »kathédra« u značenju ʹsjedalo, stolacʹ.
Katedrala kao tip sakralne građevine potječe od ranokršćanske bazilike, ali je njezin razvoj uslijedio tek od romanike, da bi katedrale svoj veličanstveni izgled odnosno likovnoumjetnički izraz dosegle u gotici, kada su elegantne i velebne arhitektonske proporcije združene s kiparstvom, slikarstvom i primijenjenim umjetnostima. Renesansne katedrale nisu toliko monumentalne kao gotičke, ali se odlikuju dojmljivim skladom reaktualizirane antičke oblikovnosti. Barok je posljednje razdoblje gradnje autentičnih, duhu vremena pripadnih katedrala: u tome se razdoblju osobito ističe umjetnički pristup i nazor na svijet poznat kao jezuitski stil, nazvan tako jer su ga promicali isusovci. Baroku je vlastit razigrani optimizam nošen kršćanskom vjerom i nadom, gdje nabujali životni polet nalazi prikladan umjetnički izraz.
Jedan od najistaknutijih primjera sakralne barokne arhitekture u Hrvatskoj jest katedrala Gospe Velike u Dubrovniku, koja je podignuta između 1671. i 1713., za obnove grada nakon razornoga potresa iz 1667. (Dubrovčani bi rekli »velike tréšnje«) te požara koji je nakon potresa danima pustošio grad. Nova, barokna katedrala sagrađena je na mjestu gdjeno je stajala monumentalna srednjovjekovna katedrala, romaničko zdanje kojemu, kako svjedoče stariji dubrovački pisci, ne bijaše dostojna takmaca »u cijelome Iliriku«; Marin Držić naziva dubrovačku katedralu »Velikom Gospòđom«. No treba kazati da to romaničko zdanje nije najstarije koje tamošnji »genius loci« pamti. Naime, arheološka su istraživanja otkrila ostatke prvotnijih sakralnih građevina: troapsidalne bizantske bazilike čiji najraniji slojevi datiraju iz 9. stoljeća, zatim još starije četverolisne građevine tlocrta upisanoga u kvadrat, te kasnoantičkoga fortifikacijskog zida iz 5. i 6. stoljeća.
O dubrovačkoj katedrali, odnosno o tri katedrale koje u dijakronijskome, povijesnome slijedu dijele isto mjesto, katedrale koje su svaki put građene u duhu svojega vremena, tj. sukladno aktualnim arhitektonskim stilovima – objelodanjena je 2014., povodom 300. obljetnice njezina dovršetka, zaista reprezentativna monografija »Katedrala Gospe Velike u Dubrovniku«. Izdavači su tamošnja Gradska župa Gospe Velike te Institut za povijest umjetnosti u Zagrebu, a izvršni je izdavač ArTresor naklada. Projekt izdavanja ove monografije pokrenuo dr. sc. don Stanko Lasić, katedralni župnik, a glavna je urednica monografije povjesničarka umjetnosti dr. sc. Katarina Horvat-Levaj. Ona u izvrsnome uvodu naslovljenom »Povijesna interpretacija katedrale« između ostaloga piše:
»Barokna katedrala Gospe Velike nedvojbeno je najpoznatiji spomenik sakralne umjetnosti u Dubrovniku. I više od toga, ona je materijalizacija snage i vjere nekadašnje Dubrovačke Republike, koja je nakon razornog potresa 1667. uspjela grad ne samo vratiti u funkciju nego i njegovu izgledu dati doličan sjaj. No kao što je sam grad zadobio novi barokni izričaj obnovom na srednjovjekovnoj matrici, tako je i izborom drevnog tipa trobrodne bazilike s kupolom nad križištem, prikladnoga ulozi metropolitanske crkve, barokna katedrala nasljedovala svoje prethodnice, što prema riječima Tonka Maroevića i dalje ʹžive u njezinoj podsvijestiʹ. / Kao takva, barokna katedrala oličenje je samosvijesti dubrovačke sredine, ali i spomenik koji se mnogim svojim značajkama uključuje u europske umjetničke tijekove. Projektirana u Rimu, ali prema zamisli dubrovačkog naručitelja, znamenitog opata Stjepana Gradića, te potom građena pod vodstvom arhitekata iz Rima, Palerma i Dubrovnika, ona je jedinstveni spomenik u Hrvatskoj u kojem se očituju transferi rimskog i sicilijanskog baroka. Svojom je, pak, opremom ujedinila na jednome mjestu, uz ona domaća, i umjetnička djela iz Napulja, Genove, Venecije i Carrare, obogativši tako raznorodnim utjecajima bogatu umjetničku produkciju kasnobaroknog Dubrovnika.«
U nemogućnosti da navedem sve u monografiji sadržane tematske jedinice, navest ću makar imena njihovih autora, uključivši i pisce prigodnih obraćanja u monografijinu uvodu. Navodim ih po abecednome slovoredu: Miho Demović, Igor Fisković, Katarina Horvat-Levaj, Marin Ivanović, Jelena Ivoš, Vjera Katalinić, Stanko Lasić, Vinicije B. Lupis, Milan Pelc, Daniel Premerl, Radoslav Tomić, Stanislav Tuksar, Mate Uzinić, Ivan Viđen i Danko Zelić. Njihovi se tekstovi odlikuju ne samo primjerenom znanstvenom metodologijom i pouzdanošću faktografije nego i visokom jezičnostilskom elegancijom.
Treba kazati da je dotična monografija knjiga velikoga formata, 29 x 25 cm, te da obasiže 592 stranice. U monografiji se među inim govori o projektu i gradnji dubrovačke barokne katedrale, stoljećima njezina opremanja, u njoj sadržanim slikarskim djelima, liturgijskim predmetima i zavjetnim darovima, o liturgijskome ruhu, starim knjigama i orguljama, o glazbenoj zbirci i moćnicima. K tome je predočena podrobna povijest katedralâ od početka grada Dubrovnika do potresa 1667. i zatim povijest barokne katedrale od toga potresa do danas. U zadnjemu dijelu monografije nahodi se obuhvatan i precizan katalog svih u katedrali sadržanih umjetničkih djela, zatim slijede dokumenti o katedrali, popis literature i arhivskih izvora, te naposljetku kazalo osobnih imena i kazalo lokaliteta i spomenika. Svakako treba istaknuti i to da ova knjiga sadrži brojne fotografije, koje su sve odreda izvanredne tehničke kakvoće a u mnogima je zamjetna i umjetnička vrijednost. Tu je i mnoštvo preglednih i primjereno uklopljenih arheoloških i arhitektonskih nacrta. Autor je fotografijâ Paolo Mofardin, nacrte su izradili Ivan Tenšek i Ivana Valjato-Vrus a za likovno i grafičko oblikovanje monografije zaslužni su Franjo Kiš i ArTresor naklada.
Valja spomenuti i namjeru da ova u svakome pogledu izvanredna monografija o hrvatskoj kulturnoj baštini bude objelodanjena i na engleskome jeziku, kako bi postala dostupna široj svjetskoj javnosti.
Zaključujem navodeći rečenice recenzenta Joška Belamarića:
»Knjiga nadilazi sve slične domaće izdavačke projekte i uspostavlja znanstvenu paradigmu koju će, nadajmo se, slijediti autori koji će jednom htjeti na takav način pisati o, primjerice, splitskoj, trogirskoj, zadarskoj, rapskoj ili porečkoj katedrali, ili o zagrebačkoj – da spomenemo samo neke od onih koje bi zasluživale jednaku istraživačku pozornost.«