2015-02-28 17:14:00

Druga korizmena nedjelja - vlč. Pavao Gospodnetić


Ovdje možete poslušati razmišljanje vlč. Pavla Gospodnetića uz Drugu korizmenu nedjelju:

Pred nama je druga korizmena nedjelja. Ona pred nas svake godine stavlja zgodu Isusova preobraženja. Uz to, nedjeljna nam čitanja donose još dva snažna biblijska teksta. Prvo čitanje uzeto iz knjige Postanka opisuje jedan od najpotresnijih trenutaka Abrahamova života: trenutak u kojem je bio spreman žrtvovati svoga sina Izaka. Drugo je čitanje uzeto iz poslanice Rimljanima svetoga Pavla apostola. Počnimo odatle. U tom se kratkom odlomku nalazi jedna od, po mome sudu, najljepših rečenica u Svetome pismu. Kaže sv. Pavao: „Ako je Bog za nas tko će protiv nas?“ Doista dobro pitanje. Ako je Bog za nas, pa tko može protiv nas? Ipak, problem je u sljedećem: ako je to tako, ako je Bog za nas, zašto nam je život često tako jadan? Zašto nas pritišću tolike nevolje? Nije nam namjera ulaziti u teška pitanja poput 'odakle patnja i zlo u svijetu'. Ono što želimo istaknuti je kako nije dovoljno čuti, ili reći, ili znati da je Bog za nas. Potrebno je cijelim svojim bićem, cijelim srcem to doživjeti. Jer, iako je toliko onih koji se nazivaju kršćani, malo je onih koji to doista vjeruju. Više je onih koji vjeruju u Boga koji traži, koji ograničava, kojemu treba davati, koji sudi, koji bilježi, kojemu se mi stalno trebamo žrtvovati, koji nas iz nama nepoznatih razloga često kuša i kažnjava.

Reći će netko: „Pa naravno da je tako. Zar nas upravo prvo čitanje tome ne uči? Zar Bog ne traži od Abrahama da žrtvuje svoga ljubljenog sina Izaka?“ Odgovaramo: „Da, traži“. No upravo taj događaj, ukoliko ga promotrimo na dubljoj razini, pokazuje nam da je Boga za nas, da Bog ništa ne uzima, da samo daje. Ako je tako zašto Bog od Abrahama traži da svoga sina žrtvuje? Odgovor je: to je jedini način da bi Abraham Boga doista upoznao. To čudno zvuči. Gotovo paradoksalno. No tako je. Jer Bog se postupno objavljuje. Objavljuje se tako da poštuje razinu i mogućnosti naše ljudske spoznaje. Tako je bilo i s Abrahamom. Dok se penjao na brdo Abraham je imao sliku Boga koju je baštinio od drugih. Imao je sliku Boga kao svi okolni narodi. Bog je onaj koji traži žrtve. Žrtvama se udobrovolji srditoga Boga. U onome što je na brdu doživio Abrahamova se slika uvelike promijenila, produbila. Bog nije onaj koji oduzima nego onaj koji daje. Ipak, to ne znači da je Abrahamova vjera bila nešto pogrešno ili nevažno. Abraham Bogu vjeruje i prije dok ima pogrešnu sliku o Bogu. Upravo je ta vjera Bogu otvorila vrata da se objavi u svoj svojoj blistavoj ljepoti. Abraham vjeruje Bogu, čak i onda kad mu se čini da mu Bog sve želi oduzeti. Upravo darujući sve Bogu, otkriva kako Bog nije onaj koji išta oduzima nego samo daje, samo stvara za naše dobro.

I danas je isto. Sa svakim od nas je isto. Ne moguće je doći do iskustva Božje blizine, dobrote, beskrajne ljubavi, bez da mu vjerujemo i onda kad nam se čini da nam oduzima. Paradoks je da Bog traži sve, ali ništa ne uzima. Paradoks, ali tako je. Bogu uskratiti znači gubiti, Bogu žrtvovati znači primiti. Tko ima uši da čuje, neka čuje. Isus do punine dovodi tu misao. Bog u Isusu pokazuje svoje pravo lice. Pokazuje da ne oduzima nego daje, a kad je i potrebno oduzeti sebi oduzima da bi mi imali. Bog u Isusu sebe za nas žrtvuje. Kako kaza sveti Pavao: „Ta on ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! Kako nam onda s njime neće sve darovati?“

U taj kontekst stavljamo i zgodu Isusova preobraženja. Isus je na putu u Jeruzalem. Tamo ga čekaju muka i smrt, no on zna kako je to put prema uskrsnoj pobjedi. Događaj preobraženja važan je korak na tom putu prema Jeruzalemu. Isus se postupno objavljuje apostolima, posebno četvorici koju vodi sa sobom, u osamu, da s njime dožive posebne trenutke. Objavljuje im sebe u slavi, u zajedništvu s najvažnijem starozavjetnim osobama: Mojsijem i Ilijom. Ono što valja posebno istaknuti je Isusov naputak da nikome ne pripovijedaju što su vidjeli dok Sin čovječji od mrtvih ne ustane. Čemu to? Zar ne bi bilo bolje da svima razglase o Isusovoj slavi koju su doživjeli? Očito nije. I to zato što se Isusova proslava ne može razumjeti bez njegove muke i smrti. Ono što pokazuje mjeru ljubavi Božje za nas nije Isusova slava nego spremnost da za nas umre na križu. Kod većine religija Bog obitava u slavi neba. No, ni u jednoj Bog ne prihvaća na se bijedu ljudskog života, umiranja i smrti. Isusovo preobraženje, njegova blistava slava i njegova gorka smrt, lice su i naličje iste medalje. Ono što Isus ne želi je da se zanosimo slavom ili pak da se obeshrabrimo mukom i smrću. Ono što želi je da u svemu tome otkrijemo njegovu bezuvjetnu, besplatnu i milosrdnu ljubav. Da bismo tako uzvjerovali da je Bog doista za nas. Te da bismo imali vjere i hrabrosti, poput Abrahama, sve mu darovati.








All the contents on this site are copyrighted ©.