Nadolazak medicinskog mučeništva

Zaštićeni prostor prigovora savjesti za liječnike sve je manji, dok pritisak na njih da sudjeluju u eutanaziji i pobačaju raste sve više. Ako se ti trendovi nastave, za dvadeset godina će se zdravstveni radnici suočiti s dilemom: ili sudjelovati u ubojstvima ili prekinuti s medicinskom praksom. Oni koji ostanu vjerni svojoj savjesti bit će prisiljeni na bolnu žrtvu: prihvatiti „medicinsko mučeništvo“ zbog svoje vjere – zaključuje Wesley J. Smith u članku „Nadolazak medicinskog mučeništva“ za američki časopis za religiju i javni život „First Things“.

U Victoriji, u Australiji, doktori su zakonski obvezni vršiti pobačaje ili u istima sudjelovati. Ako to liječnik ne želi, obvezan je uputiti na kolegu koji to hoće. U Quebécu, u Kanadi, prošle je godine legalizirana eutanazija bez ikakvog zakonskog uključenja prigovora savjesti, a Kanadska medicinska udruga savjest ne vrednuje vrlo visoko – ističe Smith i objašnjava:

Prema nacrtu etičkog kodeksa Udruge liječnika i kirurga u Saskatchewanu, liječnici koji ulažu prigovor savjesti morali bi za sve „legalno dopustive i javno financirane zdravstvene usluge“ – uključujući pobačaj i eutanaziju – „pravovremeno uputiti na drugoga zdravstvenog djelatnika koji će htjeti i moći… pružiti uslugu“. Ako se pak takav drugi doktor ne pronađe, liječnici bi morali – unatoč prigovoru savjesti – sami izvršiti pobačaj ili eutanaziju, „čak i u uvjetima kada se pružanje zdravstvenih usluga kosi s liječnikovim dubokim i razmotrenim moralnim ili vjerskim uvjerenjima“. Slično je mišljenje Američke udruge ginekologa.

Takvi su zakoni „recept za medicinsko mučeništvo“, to jest, situacije u kojima se liječnike prisiljava na izbor između savjesti i vjere ili nastavka medicinske prakse – piše Smith, i navodi vlastiti susret s liječnicima u Australiji, koji su se zbog spomenutog zakona u Victoriji preselili u drugi dio zemlje, ne bi li izbjegli zakonsko nametanje da sudjeluju u pobačajima. Kada ih je pitao što bi učinili kad bi takvi zakoni bili doneseni u čitavoj zemlji, svi su odgovorili: „Odustali od medicine ili se preselili u drugu zemlju“.

 Pokušavajući gurati društvo još dublje u nijekanje savjesti – ističe Smith – neki od najprestižnijih medicinskih časopisa objavili su članke u kojima se zalažu da medicinsko osoblje u domovima treba zakonski obvezata da uskrati hranjenje žlicom osobe onesposobljene Alzheimerovom bolešću, samo ako su pacijenti ranije bili ostavili upute da se tako postupi. Kad bi se takva praksa provodila, bolničari bi morali na smrt izgladnjivati neke od svojih pacijenata – čak i ako pacijent dobrovoljno jede ili čak i ako moli za hranu. Sudjelovati u takvom ubojstvu ili prekinuti s medicinskom praksom – izbor je koje naše društvo sve više nameće, a s njim pospješuje i dolazak doba medicinskih mučenika.