Uz misna čitanja Prve korizmene nedjelje razmišlja vlč. Pavao Gospodnetić

Čistom srijedom počela je korizma. Prekidamo liturgijski niz takozvanih nedjelja kroz godinu i započinjemo slavlje korizmenih nedjelja. One su kao orijentacione točke koje nas, korak po korak, pripravljaju za veliki tjedan, za sveto trodnevlje, za uskrs. Dakako, to se ne događa samo od sebe. Potrebna je budnost uha i srca da bi čuli što nam poručuje riječ Božja. Jer ukoliko ne dopustimo Svetom pismu da nas pouči o tome što je to korizma i kako je živjeti, teško da će ovo vrijeme doprinijeti rastu naše vjere i produbljenju našeg odnosa s Bogom. Drugim riječima korizma će se vjerojatno svesti na pojave poput: odreći se nekog jela, slatkoga, cigareta i slično. Dakako da ne želimo reći kako su takve aktivnosti nešto nevažno, ili beskorisno. Odricanje je, to je neupitno, sastavni dio korizme. Ipak, ono je samo nedovoljno da bi korizma urodila plodovima kojima bi mogla i trebala uroditi u našem životu. Da bi korizma donijela te dobre plodove zavirimo u nedjeljna čitanja, posebno evanđelje, prve korizmene nedjelje.
Čitanja nam, onako ugrubo govoreći, pred oči stavljaju dvije teme: kušnju i savez. Prvo i drugo čitanje progovaraju o savezu koji Bog sklapa s ljudima. Kratki odlomak iz evanđelja po Marku govori nam o Isusovih četrdeset dana u pustinji gdje je bio kušan. Na neki način, kao da nam je kategorija saveza dana kao ključ za razumijevanje Isusove kušnje u pustinji.
Što se tiče Saveza valja reći kako je to jedna od temeljnih kategorija kojima biblijsko-kršćanska tradicija tumači odnos između Boga i čovjeka. To nije savez među ravnopravnima nego tzv. vazalski savez u kojemu savez sklapaju jači i slabiji. Jači se obvezuje da će u slučaju opasnosti stati na stranu slabijeg, da će biti njegova zaštita i sigurnost. Slabiji se obvezuje da će poštivati ono što jači postavlja kao uvjet svoje zaštite. U Starom zavjetu to je život prema Božjim zapovijedima.
Savez koji Bog sklapa s Noom donekle je drugačiji. Bog se obvezuje, daje obećanje Noi, njegovim sinovima i svim živim stvorovima, ali ne postavlja nikakve uvjete svome obećanju. Bog jednostavno daje obećanje kako neće uništiti svijet, pa čak i onda kada taj svijet bude odbacivao Boga i njegove zapovijedi.
Povijest spasenja nije stala na tom obećanju. Razlog je jednostavan. Bog se objavljuje da bi nas spasio, a za naše spasenje nije dovoljno vjerovati kako nas Bog neće uništiti. Ono što je potrebno za naše spasenje je naše zajedništvo s Bogom. A ono se dogodilo u Isusu Kristu. U njemu je savez između Boga i čovjeka postigao svoju puninu.
Stavimo sada u taj kontekst kratki evanđeoski odlomak. Isus se, nakon krštenja na Jordanu, u snazi Duha koji je sišao na nj, povlači u pustinju. I tu ga Sotona kuša. Zašto Isus to čini? O odgovoru na to pitanje ovisi i naša korizma. Rekosmo kako u Isusu savez, odnosno jedinstvo između Boga i čovjeka, dostiže svoju puninu. Ipak, to ne znači da taj proces ide jednostavno, bez otpora. Evanđelje kaže kako Isus nakon pustinje počinje navještaj evanđelja, počinje svoje javno djelovanje. Upravo je tijekom svoga javnog djelovanja Isus nailazio na silan otpor. Isus se susreće s nevjerom naroda, nevjerom i sebičnim željama svojih učenika, sa zavisti i zlobom narodnih glavara, s vlastitim strahom pred mukom i smrću. Drugim riječima, susreće s nizom kušnji koje ga vrebaju iz dana u dan tijekom cijelog javnog djelovanja. U pustinji se Isus upoznaje sa slabošću vlastitog čovještva, sa zavodljivošću Sotone koji tu slabost želi zavesti, te sa snagom Božjom koja nas čini i mudrima i jakima da ne popustimo napastima. Isus se susreće sa svime onim što će ga i kasnije pokušati omesti u njegovoj misiji: u življenju potpune ljubavi i predanosti Ocu i ljudima. Drugim riječima, u vjernosti savezu.
Ono što je za nas važno je svijest kako smo u krštenju sklopili savez s Bogom, savez u kojem nam Bog govori „Dijete moje ljubljeno“ a mi njemu „Abba, Oče“. Ipak, toliko je toga što nas priječi u življenju toga saveza. Toliko je u nama straha, navezanosti na sporedno, robovanja grijehu, itd. Ono što nam je potrebno je uvijek novo čišćenje srca da bi sve više živjeli savez ljubavi s Bogom. Da bi upoznavali vlastitu slabost, ali i snagu njegova milosrđa.
U taj kontekst ulazi i naša korizma. Ono što Isus prolazi u pustinji mi smo pozvani živjeti u korizmi. Pozvani smo na odricanje i molitvu. Odricanje će nam pokazati koliko smo zapravo slabi, tj. kakvim nas sve lukavstvima Sotona zavodi. No ne samo to. Ukoliko budemo živjeli intenzivni odnos s Bogom, osim napasti Zloga, doživjeti ćemo i očitovanje Božje snage i pomoći. Ta i evanđelist Marko kaže kako je Isusa iskušavao sotona te kako mu anđeli služahu. Odricanje i molitva stvaraju ambijent u kojemu se očituje snaga napasnika, ali i snaga Boga koji u nama pobjeđuje. Pa čak i u slučajevima kada možda i padamo i ne bivamo dovoljno jaki da se odupremo napastima. Čak i tada, ukoliko je veća naša vjera u njegovo milosrđe nego li naše oholo uzdanje u same sebe, možemo reći da Bog pobjeđuje.
Na kraju, valja reći kako korizma nisu samo odricanje (post) i molitva. Korizma nas poziva i na djela ljubavi. Tako se nekad čuje reći: nema smisla postiti i moliti, važno je raditi dobra djela. Tko tako kaže nije dovoljno upoznao dubine svoga srca i bijedu ljudskog bića. Jer djela nesebične ljubavi nisu nešto što ide lako, samo od sebe. Upravo su odricanje (post) i molitva oruđa koja imamo da bi Bogu dozvolili da nam obnovi i od zla oslobodi dubine našega bića. Tek tada, u svijetlu njegove snage i milosrđa, postajemo sposobni za prava djela ljubavi.