Uz misna čitanja šeste nedjelje kroz godinu razmišlja vlč. Pavao Gospodnetić
Kada Bog dodirne čovjeka Ova
nas nedjelja vodi jedan korak dalje u otkrivanju otajstva Isusa Krista, kako nam ga
prikazuje evanđelist Marko. Spomenuti evanđelist, barem u prvoj polovici svoga evanđelja,
dosta često opisuje zgode u kojima Isus ozdravlja bolesnike. Kakve su naše reakcije
s obzirom na te izvještaje? I ne ulazeći u odveć duboke analize opravdano je zaključiti
kako Isusova ozdravljenja najviše pogađaju one koji su i danas pritisnuti određenom
bolešću. Iako je to za očekivati, valja istaknuti kako izvještaji o Isusovim ozdravljenjima
nisu tek poticaj bolesnicima da se i oni s vjerom obrate Isusu. Iako evanđelja u sebi
kriju i tu nakanu, važnije od toga je sljedeće: opisi čudesnih Isusovih ozdravljenja
bolesnika žele nas uvesti u dubinu i razumijevanje Božjega pogleda, Božjega pristupa
ranjenom čovjeku, svakome od nas. Evanđeoski odlomak koji čitamo ove nedjelje
započinje riječima: „U ono vrijeme: dođe Isusu neki gubavac, klekne i zamoli: „Ako
hoćeš, možeš me očistiti!“ Isus ganut pruži ruku, dotače ga se pa će mu: „Hoću, budi
čist!“ I odmah nesta s njega gube i očisti se“. Za ispravan pristup tim riječima valja
uzeti u obzir nedjeljno prvo čitanje. Ono nam donosi dio starozavjetnih odredaba s
obzirom na postupanje sa gubom zaraženim bolesnicima. Nekome se procedura koju propisuje
Levitski zakonik može činiti odveć hladna, kruta i nemilosrdna. Osoba na kojoj bi
svećenik dijagnosticirao gubu bila je, jednostavnim rječnikom, izbačena iz zajednice
i morala je živjeti daleko od ljudi. Ukoliko bi se, u nekom slučaju, približila zdravim
osobama morala je jasno dati do znanja da je nečista. Upravo ovaj pojam „nečisto“
opisuje svu bijedu tih ljudi. Nije tek riječ o fizičkoj nečistoći nego i religioznoj,
tj. smatralo se da su te osobe i od Boga odbačene. Unatoč svemu tome ne treba biti
prestrog u osudi takvoga krutog stava prema gubavcima. Jednostavno nije moglo biti
drugačije jer je to tada bila neizlječiva bolest. Jedina preventiva općoj zarazi bila
je beskompromisno udaljavanje zaraženih osoba. Liturgija nas prvim čitanjem poziva
da u taj kontekst stavimo zgodu opisanu u evanđelju. Prvo što valja istaknuti
je gubavčeva gesta i riječi. On, nečisti i od zajednice odbačeni gubavac, klekne i
zamoli. Sjetimo se sada zgode od prije dvije nedjelje. Isus je u sinagogi. Tu je,
upravo u srcu zajednice, bio čovjek s nečistim duhom. On kaže: „Što ti imaš s nama,
Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš?“ Evanđelist je izvanredan u prikazivanju
ovoga kontrasta. Nečisti i odbačeni gubavac klekne i moli. Čovjek u sinagogi ima zloduha
koji odbacuje Isusa. Time evanđelist svojoj zajednici jasno daje do znanja kako je,
iz perspektive vjere i odnosa s Bogom, čak i najgora bolest manje zlo nego li nečisti
duh kojega nosimo u srcu. Nadalje, iako rekosmo da ne treba odveć strogo suditi
odredbe Levitskog zakonika, ipak u oči upada različita uloga Isusa i starozavjetnog
svećenika. Svećenik je u starom zavjetu onaj koji poznaje zakon i odredbe. Na temelju
toga on je onaj koji prosuđuje stvarnost. On je onaj koji donosni dijagnozu te na
temelju te dijagnoze dijeli nečiste od čistih. O koliko je danas takvih vjernika koji
smatraju kako je primarna uloga kršćanstva da na temelju odredaba i moralnih normi
dijeli nečiste od čistih. Tako danas riječi i djela pape Franje kod ne malenog broja
vjernika izazivaju čuđenje, ponekad i zgražanje. Htjeli bi da papa, poput starozavjetnih
svećenika, bude onaj koji daje dijagnozu, koji dijeli čiste od nečistih. A on čini
nešto posve drugo. Papa koristi svaku priliku, da bi nečista dodirnuo, riskirajući
tako da u očima „čistih“ i sam nečist postane. Tako je Isus činio. Starozavjetni
svećenik donosi dijagnozu i dijeli. Isus dotiče ono što zakon nečistim proglašava.
Time nije rekao da bolest nije bolest, ili da guba nije guba, ili da zlo nije zlo.
No Isus o nečistome ne govori sa distance, koristeći načela, pravila, moralne norme.
Isus o nečistome ne govori nego ga dodiruje, dajući mu svojim dodirom čistoću. Ovo
je srce evanđelja. Isus grijeh i smrt ne uništava sa sigurne distance svoga Božanstva.
Grijeh i smrt su uništeni tako da se on prečisti dao u ruke nečistih, da je on besmrtni
bolno umirao na križu. Na kraju valja bez zadrške istaknuti: upravo je to uloga Crkve.
Upravo to je uloga svakoga tko se Isusovim učenikom smatra. Dijagnoze i prosudbe dobro
dođu. No tko samo na tome ostane još je u starom zavjetu. To ne znači da je stari
zavjet nešto što valja odbaciti. Ta Isus reče da nije došao ukinuti nego dopuniti.
Ipak, ovo „dopuniti“ nije nešto usputno. Isus ga dopunja upravo time da ono nečisto
i ranjeno ne liječi tek dijagnozom koja dijeli nečisto od čistog nego dodirom koji
nečistome vraća život. Prihvatiti tu poruku te je i sam živjeti u odnosu na druge,
to je poziv Crkve, to je poziv svakoga od nas.