Osvrt na knjigu Mihályja Szentmártonyja »Očarani Božjom Riječju: Promišljanja o nedjeljnim liturgijskim čitanjima« – pripremio i govori Marito Mihovil Letica

Povlašteno mjesto gdje možemo čuti i doživjeti Božju Riječ jest liturgija u zajednici vjernika. Riječ »liturgija« grčkoga je podrijetla: dolazi od glagola »leiturgéō« u doslovnome značenju „služim, žrtvujem“. Liturgijom prvotno nazivahu svaku službu koja se činila za opće dobro, dakle ne samo službu vjerske naravi nego i političke i pragmatičke. Zapravo svaku javnu službu za dobro drugih, za dobro zajednice – bogoslužje, služenje u vojsci, poučavanje mladeži, skrb za siromahe, bolesne i nemoćne itd. – smatrahu liturgijom. S vremenom se riječ »liturgija« počela rabiti isključivo u vjerskome smislu, te ju je kao takvu preuzelo i kršćanstvo.
O liturgiji je godine 2000. tadašnji kardinal Joseph Ratzinger, a sadašnji papa emeritus Benedikt XVI., kazao sljedeće:
»Liturgija nije običan sastanak skupine ljudi koji sami sebi priređuju nekakvu svečanost i zapravo je slave zbog sebe samih. Umjesto toga, mi se sudjelovanjem u pristupanju Isusu Kristu nalazimo pred Ocem uvijek kako u sveopćoj zajednici cijele Crkve tako i u „communio sanctorum“, zajednici svih svetih. Da, to je u određenom smislu nebeska liturgija. Njezina je veličina u tome što se nebo otvara, a mi se uključujemo u zbor onih koji mole. To je ujedno i razlog zašto predslovlje završava riječima kako s nebrojenim četama anđela „... i mi zanosnim klicanjem slavimo ime Tvoje". I znamo da nismo sami i da je granica između neba i zemlje otvorena.« (Kardinal J. Ratzinger, »Bog i svijet: Vjera i život u našem vremenu«, Zagreb, 2003.)
U tome duhu mi je zadovoljstvo predstaviti knjigu »Očarani Božjom Riječju: Promišljanja o nedjeljnim liturgijskim čitanjima«, kojoj je autor isusovac Mihály Szentmártony. Izdavač je Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove u Zagrebu a godina izdanja 2013. Djelo sadrži trogodišnji ciklus homilija što ih je pater Szentmártony objavljivao u emisiji Radio Vatikana na mađarskome jeziku do blagdana Krista Kralja godine 2010. Na ovitku knjige čitamo osnovne podatke o autoru:
»Mihály Szentmártony, isusovac, rođen je 1945. u Novom Sadu; 1962. stupio u Družbu Isusovu u Zagrebu, gdje je završio studij filozofije, teologije i psihologije, a u Rimu specijalizaciju iz kliničke psihologije te doktorat tezom „Moral Judgment and Depression“. Od 1981. do 1991. radio je u Zagrebu kao profesor i kao voditelj Obiteljskog centra. Od 1991. živi i radi u Rimu. Redoviti je profesor pastoralne psihologije na Papinskom sveučilištu 'Gregoriana' te predstojnik Instituta za duhovnost istoga sveučilišta; teološki savjetnik Kongregacije za proglašenje svetaca; duhovnik hrvatskog zavoda sv. Jeronima. Objavio je više knjiga na mađarskom i na talijanskom, od kojih su neke prevedene na španjolski, portugalski, poljski i slovački. Na hrvatskom je napisao: „Svijet mladih“ (1988), „Psihologija duhovnog života“ (1990), „Božja moreplovka“ (1995), „U potrazi za puninom“ (1996), „Naći sebe tražeći Boga“ (2004), „Osjetljivost za čovjeka“ (2009).«
Iz promišljanjâ sabranih u ovoj knjizi progovara Riječ Božja koju je Mihály Szentmártony kao klinički i pastoralni psiholog razmatrao pod vidikom duše, koja je u aristotelovsko-skolastičkome učenju forma tijela; a kao teolog, duhovnik i filozof osvjetljavao je isusovac Szentmártoni Božju Riječ svjetlom darovanoga i posvećenoga duha, životnoga principa svega živućega, kako je o duhu naučavao sv. Toma Akvinski. Ova veoma duboka, obuhvatna i smjerokazna knjiga sadrži propovijedi za godine »A«, »B« i »C«, a u mnoštvu dojmljivih i vrijednih propovijedi bijaše mi teško izabrati jednu koja bi bila najprikladnija za čitanje u programu Vatikanskoga radija. Imperativ izbora naveo me naposljetku na tekst naslovljen »Susret dvaju svjetova«:
»U prvom čitanju druge nedjelje Korizme čitamo, da je Bog pozvao ostarjelog Abrahama, da napusti svoj zavičaj i da pođe u jedno nepoznato mjesto. Abraham je vjerovao te je ugledao slavu Božju. I naš je položaj često sličan Abrahamovu: život nas odvodi na takve putove kojima ne vidimo kraja, ali ako se povjerimo Bogu prije ili kasnije vidjet ćemo njegovu slavu. / U drugom čitanju sveti Pavao upozorava Filipljane da im je domovina na nebu, zato neka žive kao oni koji su razumjeli Božju ljubav prema njima. I mi trebamo često misliti da je naša domovina na nebu, zato već sada trebamo probuditi u sebi čežnju za našim pravim domom. / U Evanđelju sveti Luka opisuje Isusovo preobraženje. Možemo se zaustaviti na trenutak pred likovima na sceni. Učesnici su: Isus, Mojsije i Ilija, kao i tri apostola: Petar, Ivan i Jakov. Svaki ima svoje mjesto i ulogu. / Isus je glavni lik. Stoji na brdu kao posrednik između Boga i ljudi. Prema svojim izabranim apostolima objavio je svoju slavu. Prema svom Ocu je obnovio svoju apsolutnu poslušnost, što je otac potvrdio pozivajući prisutne apostole, a s njima zajedno i nas da Isusa slušamo jer je njemu povjerio riječ vječnog života. / Daljnji likovi su Mojsije i Ilija, svjedoci ispunjenja starozavjetnih proročanstava. Sve što su proroci unaprijed najavili, u Isusu se ispunilo, posebice to, da je Bog ostao vjeran svojem obećanju da neće prepustiti čovjeka samom sebi, već da će poslati svog Sina da svjedoči o bezuvjetnoj ljubavi Oca prema nama. / Konačno, tu su Petar, Ivan i Jakov, novozavjetni opunomoćenici novog početka. Oni će morati prevesti Božji novi narod iz Prvog saveza u Novi savez, iz vjere zakona u vjeru ljubavi. Uvod ovom poslanju je događaj Isusovog preobraženja, po kojemu je obznanio svoje božansko podrijetlo. / Trojica izabranih učenika su razumjela da je Isus mnogo više od onoga što su oni u njemu do tada vidjeli. U Isusovom preobraženju naslućivali su nešto od Isusove buduće slave. Poput ova tri učenika i mi vidimo samo nešto od Božje prisutnosti u tijeku našeg sadašnjeg života. O Božjoj ljubavi svjedoči svaka ljubav koju primamo od drugih; o Božjoj prisutnosti svjedoči svaka pomoć koja nam stigne neočekivano kada smo u nevolji; o Božjoj providnosti naslutimo nešto kada se vratimo u svoju prošlost i spoznamo da naša prošlost nije bila zbrda-zdola lutanje, već je svaki događaj imao svoj značaj i smisao. O Bogu vidimo nešto kada se divimo prirodi, kada nas ponese jedna dobra misao, kada nam se ruke sklope u zahvalnu molitvu. O Bogu vidimo nešto kada se pričestimo. Uspomenu na Isusovo preobraženje liturgija stavlja na početak Korizme, kako bi nas se i tim putem htjelo ohrabriti da ne klonemo u našem daljnjem životu. / Kada se Isus s tri apostola spustio s brda, naredio im je da nikome ne govore o viđenome, sve dok Sin Čovječji ne uskrsne od mrtvih. Naravno, oni nisu razumjeli što je time htio reći. Nisu razumjeli, što znači Isusova smrt i uskrsnuće. To će razumjeti tek naknadno. I mi smo nekako slični u životu. Lijepi, radosni, sretni trenutci pripremaju nas za teška vremena. Kada nas pritisnu brige, tada se prisjetimo onih trenutaka kada smo osjećali kao da smo ugledali nešto od Božje prisutnosti, i na taj način nam je poslao utjehu. Trajna poruka Isusova preobraženja je da uz vidljivi svijet postoji i jedna druga stvarnost koja je također naša: Božja ljubav i njegova providonosna prisutnost. Ta dva svijeta su se susrela u događaju Isusova preobraženja.«