Europska podivljalost za eutanazijom

“Sve veća normalizacija eutanazije samo je jedan od mnogih društvenih trendova koji otkrivaju da se Europa sve više otuđuje od svojeg judeo-kršćanskog nasljeđa. Dok se to događa, europska društva gube moralno i duhovno uporište kojim bi se mogli oduprijeti postupnom klizanju u samozadovoljni nihilizam“ – zaključak je članka Toma Wilsona, „Europska podivljalost za eutanazijom“, u kojem za američki časopis za religiju i javni život „First Things“, analizira zastrašujući porast broja eutanaziranih osoba i prihvatljivosti potpomognutog samoubojstva.

Znakovit je slučaj belgijskog ubojice i silovatelja Franka Van Den Bleekena, koji je tražio da ga se eutanazira, radije nego li da provede čitav život u zatvoru. Kad je njegov zahtjev prihvaćen, većina glasova koji su se podigli protiv te odluke nije smatrala da je eutanazija moralno odbojna – osobito jer se nije radilo o smrtno oboljeloj osobi – već da Van Den Bleeken treba zbog težine svojih zločina odslužiti doživotni zatvor. 

No igrom slučaja, eutanazija je za Bleekena bila obustavljena, zato što se nije ispravno slijedilo određene zakonske procedure. „Stoga, Bleeken je bio spašen od svojega zahtjeva zbog tehničkog propusta, ne zato što je bilo tko na vlasti mislio da je ono što je tražio po sebi krivo“ – ističe Tom Wilson, napominjući kako je to samo jedan od brojnih slučajeva eutanazije koji je zadobio medijsku pažnju u Belgiji u zadnjim godinama. 

Poznat je slučaj osobe koja je zatražila eutanaziju nakon operacije kojom je promijenila spol, kao i blizanaca Vebessem, koji su tražili eutanaziju jer su se bojali da bi mogli oslijepiti. „Nakon tih slučajeva, belgijski je parlament odlučio da je eutanazija tako veliko opće dobro, da ga treba učiniti dostupnim i djeci“, piše Wilson.

U slučajevima eutanaziranja djece, belgijski zakon traži da „pacijent mora biti svjestan svoje odluke i shvaćati značenje eutanazije“. „Da nije tako zastrašujuće tragičan, takav bi zahtjev bio smiješan. Ali u susjednoj Nizozemskoj, bolesna novorođenčad se sada ubija uz izliku da je uznemirujuće za roditelje gledati ih kako pate“, napominje Wilson, dodajući kako se prema procjenama Nizozemskog kraljevskog medicinskog udruženja, godišnje usmrti do 650 novorođenčadi.
U zemljama koje su legalizirale eutanaziju (Belgija, Nizozemska, Luksemburg), broj osoba koje traže potpomognuto samoubojstvo stalno i vrtoglavo raste.

U 2013. godini je u Belgiji bilo 1087 slučajeva – što je porast od 27% u usporedbi s prethodnom godinom, u kojoj je pak broj slučajeva porastao za 25% u usporedbi s 2011. godinom. Trećina osoba koje su se podvrgle eutanaziji bile su mlađe od šezdeset godina. Procjenjuje se da je 12,3% svih smrti u Belgiji izazvano eutanazijom, dok se broj mentalno bolesnih pacijenata koji su na taj način ubijeni utrostručio – ističe Wilson.

U mnogim je europskim zemljama, gdje eutanazija nije protivna zakonu, nastao jeziv fenomen „samoubilačkog turizma“, tako da je u Švicarskoj – gdje je potpomognuto samoubojstvo legalno – broj slučajeva porastao za 700% unutar samo jednog desetljeća, zahvaljujući dolasku stranaca koji žele prekinuti svoj život.

Wilson uočava povezanost prihvaćanja smrti kao stila života s neprihvaćanjem rađanja života. Prosječni natalitet Europske unije je jedno i pol dijete po ženi, a u pojedinim je zemljama i niži – u svakom slučaju znatno ispod granice održive obnove društva. „Takvo očito nezanimanje za nastavljanje novoga života zasigurno je u temeljima povezano s europskim permisivnim stavom prema eutanaziji“, piše Wilson, ističući kako je u većini europskih zemalja pobačaj odavno moguće učiniti zbog praktički bilo kojeg razloga. 

„Nije iznenađujuće da društva koja niječu apsolutnu vrijednost života na samom njegovom početku, niječu ga i prema njegovom kraju, a na koncu dođu do toga da ga niječu u cijelosti; zbog toga smrt po medicinskom postupku sada postaje prihvatljiva i za one koji nisu ni izdaleka bolesni“ – piše Wilson.

Dok religiozna vjera i pohađanje crkve vrtoglavo opadaju, poruka moralnosti koja se iz njih nekada širila, danas vene. „Europljani se gube u jednoj vrsti nepromišljenog egzistencijalizma u kojem život po sebi nema nikakve veće vrijednosti i sva se ljudska patnja drži nužno besmislenom“, naglašava autor, dodajući: 

Dok impozantne europske katedrale stoje gotovo neiskorištene, crvene četvrti i noćni klubovi sve se više izdižu. U svijetu bez neke više moći, prolazna zadovoljstva postaju jedina utjeha, a eutanazija neizbježni i nužni izlaz. Zbog toga, „Europljani riskiraju da jednoga dana svi postani Van Den Bleeken; vjerujući da – budući da je život neugodan i nasilan – može barem biti kratak“.