Druga adventska propovijed patra Raniera Cantalamesse
Mir je dar Duha Svetoga, ali je i „zadatak“ da se Crkva iznutra gradi na vrijednostima
bratstva, a prema van na vrijednostima dijaloga – istaknuo je otac Raniero Cantalamessa,
propovjednik Papinskoga doma, u drugoj adventskoj propovijedi, održanoj 12. prosinca
u Vatikanu. Suptilna strategija protiv spontane jednostavnosti. Priprema za ubijanje
i rušenje, dakle za rat, vrlo je skupa. Steći najveće dobro, kojeg se nitko ni u nijednoj
kulturi ne bi odrekao, dakle mir, po sebi ne košta ništa – ustvrdio je otac Cantalamessa. Nastavljajući
govoriti o miru rekao je da je mirovni proces oprečan ratnom. Za rat su potrebne duge
pripreme: ustroj snažne oružane sile, osmišljavanje strategije, sklapanje saveza,
a potom složno kretanje u napad. Osobni i pojedinačni su pothvati unaprijed osuđeni
na poraz. Put mira je sasvim oprečan: valja odmah početi, prvi, sâm, makar i jednostavnim
stiskom ruke. Mir se, rekao je jednom papa Franjo, 'znalački' ostvaruje – primijetio
je propovjednik. Taj je primjer naveo otac Cantalamessa kako bi uprizorio svoja
duhovna promišljanja. Cilj je druge adventske propovijedi očitovati kako je mir –
dar Božji o kojem je govorio u prvoj propovijedi – nezaobilazna „zadaća“ i svojevrsna
kršćanska obveza, koju je Isus povjerio svojim učenicima, a što ga je ponukalo da
mirotvorce nazove „sinovima Božjim“. Baš kad je rimski imperator August slavio „rimski
mir“, plod ratne pobjede, Isus je objavio drukčiji način postizanja mira – rekao je
otac Cantalamessa. I Isusov je „mir plod pobjedâ“, ali ne nad drugima nego nad
samim sobom; duhovnih, a ne vojnih. Na križu je Isus, piše sveti Pavao, u sebi uništio
neprijateljstvo: neprijateljstvo, a ne neprijatelja; u sebi, a ne u drugima. Put mira
predložen u Evanđelju vrijedi u vjerskom i političkom okviru. Danas jasno razabiremo
da je uništavanje neprijateljstva, a ne neprijatelja, jedini ispravan put mira. Neprijatelji
se uništavaju oružjem, a neprijateljstvo dijalogom – istaknuo je propovjednik. Dijalogom
se stvara socijalni mir, koji je „plod pravednosti“, dijalogom se također među religijama
učvršćuje mir, i, naročito, među bratskim narodima, kao što je hebrejski i kršćanski,
koji je također pretrpio brojne podjele. Mir se očituje kroz „bratstvo“, a bratstvu
je papa Franjo posvetio svoju poruku za sljedeći Svjetski dan mira – podsjetio je
otac Cantalamessa. Naravno, da bi bili „jedno srce i jedna duša“ potreban je Duh
Sveti, što potvrđuje Pedesetnica. Prije dolaska Duha Svetoga „apostoli su se među
sobom svađali tko je najveći“, nakon Duhova mislili su samo na naviještanje slave
Božje. Baš suprotno od onoga što su činili graditelji Babilonske kule: Božanstvu su
kanili izgraditi hram, a ne slavljenju božanstva; sebi su htjeli ime steći, a nisu
namjeravali slaviti Božje ime. Boga su zlorabili poradi svoje slave – objasnio je
propovjednik. I apostoli su na Pedesetnicu počeli graditi državu i kulu, Božji
državu - Crkvu, nisu više žudili da si steknu ime, nego da ga za Boga steknu. Doista,
slušatelji ih razumiju jer više nisu govorili o sebi. U njima je plamen Duha Svetoga
uništio njihovo slavoljublje – objasnio je otac Cantalamessa. Nadahnjujući se na
Pedesetnici, sv. je Augustin napisao „Božju državu“, gdje se Babilon, „država Zloga“,
izgrađena na sebeljublju i mržnji prema Bogu, suprotstavlja, Jeruzalemu „Božjoj državi“,
izgrađenoj na „Božjoj ljubavi sve do sebedarja“. Dvije su države, smatra otac Cantalamessa,
otvorena gradilišta sve do svršetka svijeta, a svatko može birati gdje želi svoj život
izgrađivati. Svaki pothvat, čak i najduhovniji, kao što je nova evangelizacija,
može biti i Babilonska kula i Pedesetnica. Ako se s njim nastoji izgraditi vlastito
ime, Babilonska je kula; Pedesetnica je ako se trajno usmjeravaju vlastite nakane,
stavljajući slavu Božju i dobro Crkve ispred svih osobnih želja i volje, jer Bog gleda
iskrene nakane, a ne naravne osjećaje – istaknuo je pater Cantalamessa. Sve to
potvrđuje razvidnu činjenicu, često zaboravljenu: Duh Sveti „ne uništava različitosti,
nego usklađuje nesklad“. I apostoli su nakon Pedesetnice raspravljali, svatko je smjerno
i dostojno iznosio svoje mišljenje, no nisu se više svrstavali u stranke i redove.
Veliki je dar za Crkvu da je ona uzor bratstva. To je pak bratstvo čvrsto, a može
bivati još čvršće, premda to svijet i njegova obavijesna sredstva ne žele priznati.
Različita mišljenja, vidjeli smo, nisu nenadmašiva prepreka. Dovoljno je Isusa i dobro
Crkve, s pomoću Duha Svetoga, staviti u srce vlastitih nakana, a ne pobjedu osobnoga
mišljenja – zaključio je otac Cantalamessa.