Uz misna čitanja Dušnoga dana razmišlja pater Alan Modrić

Od kada postoji čovječanstvo smrt je oduvijek bila velika tajna ljudskog života na koju je čovjek nastojao na različite načine odgovoriti i suočiti se s njome. Ona je jednako tako nazočna u životu kao što je to rađanje, ljubav, radost, tuga, utjeha, bol i mnoge druge značajke našeg postojanja na ovome svijetu, međutim, niti jedno drugo svojstvo naše ovozemaljske egzistencije vjerojatno ne izaziva tako snažne emocije kao smrt. Pred smrću čovjek biva nemoćan unatoč svim svojim uspjesima, pobjedama, tehnološkom napretku, znanstvenom razvoju, bogatstvu. Kada doživimo smrt drage nam i bliske osobe, nema riječi koje bi mogle opisati tu bol, nema mjernog uređaja koji bi mogao izmjeriti snagu tuge, pa čak i očaja koji se javlja u takvim trenucima. Jednostavno, smrt ostavlja čovjeka nijemim, bez ideje, s bezbrojnim pitanjima. Smrt je velika kušnja za svakoga čovjeka, pa tako i za vjernika, u biti ona je konačna i definitivna kušnja vjere svakoga kršćanina. Ovdje više nema maski, nema više praznih priča o tome tko je kakav vjernik, ili kako slavi crkvene blagdane ili kako moli ili živi kao vjernik kada ga nitko ne vidi. U tim trenucima se vidi da li netko tko je formalno vjernik zato jer mu je ime zapisano u župnu knjigu krštenih, da li takva osoba doista vjeruje u „uskrsnuće mrtvih i život vječni“ ili pada u takav očaj i beznađe da se iz njega više ne izvlači, da gubi čak i vjeru. A kako je moguće vjerovati u život poslije smrti? Na to pitanje odgovaraju misna čitanja koja slušamo na Spomen svih vjernih mrtvih ili Dušni dan.
Prvo čitanje nam donosi odlomak iz remek-djela patnje i boli, iz knjige o Jobu, u kojem Job uslijed gubitka svoga bogatstva, a što je još gore, nakon smrti sve svoje djece i bolesti koja ga je pogodila, ipak nalazi snagu da izrazi svoju vjeru u Gospodina Boga. Ta njegova vjera je utemeljena na nadi: „Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati. A kad se probudim, k sebi će me dići“. Ovdje nailazimo na odgovor na naše pitanje kako vjerovati u život poslije smrti: vjera utemeljena na nadi u Božju svemoć daje nam snage da preko smrti usmjerimo svoj pogled na vječnost u kojoj ćemo gledati našeg Izbavitelja.
Ta nada, kako svjedoči apostol Pavao u drugom misnom čitanju iz poslanice Rimljanima, „ne postiđuje“, zato jer se temelji na velikom događaju spasenja koje poduzima Gospodin Isus kako bi mi mogli svladati našeg zadnjeg neprijatelja smrt. On koji je punina života odlazi u smrt kako bi mi preko naše smrti mogli ući u vječni život gdje će Isus obrisati svaku suzu s naših očiju. Opravdani njegovom krvlju, koju je prolio iz ljubavi prema nama, biti ćemo spašeni i uskrsnuti ćemo na život vječni. Pavao nikada ne dijeli Kristovo uskrsnuće od našeg, te zbog toga, ukoliko je Krist pobijedio smrt, onda ćemo ujedinjeni s njime i mi pobijediti našu smrt.
Ta vjera u pobjedu nad smrću jasno je izražena u Evanđelju po Ivanu koje slušamo na Dušni dan. Posebice tu vjeru osnažuju Isusove riječi kojima izriče Očevu volju: „A ovo je volja onoga koji me posla: da nikoga od onih koje mi je dao ne izgubim, nego da ih uskrisim u posljednji dan. Da, to je volja Oca mojega da tko god vidi Sina i vjeruje u njega, ima život vječni i ja da ga uskrisim u posljednji dan“. Dakle, kao posljednji odgovor na pitanje kako vjerovati u „uskrsnuće mrtvih i život vječni“, slušamo Spasiteljeve riječi o jamstvu koje daje volja samoga Nebeskog Oca. Tu smo vjeru na poseban način pozvani svjedočiti i obnoviti na spomen svih vjernih mrtvih ili Dušni dan kada ne samo da molimo za duše naših dragih pokojnika, nego iznad svega ojačavamo našu vjeru, ufanje i ljubav ispovijedanjem temeljne kršćanske istine da je Gospodin Isus Krist uskrsnuo od mrtvih, a kada je tako, onda ćemo i mi uskrsnuti s njime i krenuti onim putem koji nam je pokazao.
A u međuvremenu, dok još živimo na ovoj zemlji imamo priliku da rastemo kao ljudi i vjernici imajući na umu kakvima bi htjeli da nas Bog nađe u smrtnom času, jer taj trenutak će biti za svakoga od nas trenutak odluke, trenutak suda kada se izjašnjavamo za ili protiv Boga. S obzirom da doista nikada ne možemo biti sigurni kada će taj trenutak doći, budimo uvijek poput onih djevica koje su imale upaljene svjetiljke u trenutku kada je došao Zaručnik, jer ne znamo niti dana niti časa kada će doći vrijeme našeg konačnog susreta s Uskrsnulim. Dušni dan nas potiče da svaki moment našeg života živimo pogleda usmjerenog na naše vlastito uskrsnuće i vječni život. Neka nas u tom svjedočenju Kristove pobjede nad smrću prati zaštita i molitva Majke Marije koja nas očekuje nakon uskrsnuća u Kraljevstvu Nebeskom!