O tobožnjem rješavanju gospodarskih problema takozvanom monetizacijom hrvatskih autocesta i o referendumskoj inicijativi »Ne damo naše AUTOCESTE!« – pripremio i govori Marito Mihovil Letica.

Jorge Luis Borges, argentinski književnik svjetskoga značaja (jedan od omiljenih pisaca pape Franje), na početku eseja »Uzbuna doktora América Castra« piše:
»Riječ ′problem′ može biti podmukla ′petitio principii′. Govoriti o ′židovskom problemu′ znači postulirati da su Židovi problem; znači navijestiti (i preporučiti) progone, pljačku, strijeljanja, glavosječu, silovanje, i čitanje proze doktora Rosenberga. Drugi je nedostatak lažnih problema to što potiču rješenja koja su također lažna.«
Treba jasno kazati to da su Židovi »naša predraga braća, i, moglo bi se reći, naša starija braća«, kao što to reče sv. Ivan Pavao II. – stoga ih mi kršćani ne smijemo nipošto doživljavati kao problem.
No tema ovoga radijskog osvrta nije nikakav međureligijski problem, nego se ovdje traga za odgovorom na aktualno društveno-političko pitanje: Zašto su hrvatske autoceste za Vladu Republike Hrvatske problem?
Bit će zgodno prije toga razaznati etimološko podrijetlo razgovorne učestalice »problem«.
Grčka imenica »próblēma«, koju na jezik nam hrvatski prevodimo kao ′smetnja, poteškoća′, dolazi od glagola »probállein« u značenju ′bacati naprijed, postavljati ispred sebe′. Mogli bismo u tom smislu shvatiti problem kao zapreku koja nam se ispriječila na putu.
Na trasi hrvatskih autocesta, dok one nisu bile izgrađene, našle su se pred-metnute brojne zapreke, osobito na dionici od Karlovca prema Splitu i dalje prema Dubrovniku. Te su pred-metnute zapreke savladane, ti su problemi riješeni mnoštvom usjeka, zasjeka, nasipa, tunela, mostova, vijadukata... Ne treba posebno objašnjavati da je stoga kilometar autoceste kroz hrvatski krš, koji je dio Dinarskoga gorja, u prosjeku višestruko skuplji od kilometra odgovarajuće prometnice preko neke ravničarske topografije. (To koliko su razne koruptivne činidbe povećavale cijenu, druga je priča.)
Bilo kako bilo, mi u Hrvatskoj danas posjedujemo takve autoceste da za njih stranci ili, bolje rečeno, naši dobrodošli i cijenjeni gosti, koji mahom dohode iz razvijenih europskih zemalja, imaju počesto riječi nepridržane pohvale, štoviše i udivljenja. Naše autoceste ne samo da su tehnički dobro izvedene nego su tako zbližene sa zadivljujućim krajobraznim osobitostima Lijepe Naše da ih s mnoštva dobrih razloga imamo zvati i držati hrvatskim autocestama.
A te su naše autoceste, ponavljam, Vladi problem. Štoviše, oni kažu da i nisu naše, jer ih nismo do kraja otplatili. Pa se vladajući političari upinju uvjeriti hrvatsko općinstvo kako je za naše dobro da autoceste budu monetizirane. Pritom riječ »monetizacija« svojim varljivo nedužnim blagozvučjem ima prikriti pravo značenje i smisao rečene namjere.
Čak i ònī izvan ekonomske struke znaju da autoceste mogu biti trajno unovčivane ili odjednom unovčene, odnosno da mogu biti monetizirane uglavnom na tri načina: naplaćivanjem cestarine, davanjem u eksploataciju pod određenim uvjetima, što najčešće nazivamo koncesijom, te davanjem u trajno vlasništvo za određenu cijenu, što je drugim riječima prodaja. Od naplaćivanja cestarine ne dolazi, kako tvrdi Vlada, dovoljno novca za otplatu kreditno opterećenih autocesta, a njihova bi prodaja ipak bila odveć radikalan potez. Pa se čini da je koncesija jedino prihvatljivo rješenje.
Ali protiv takvoga rezoniranja valja se upitati: Ako je gospodarenje hrvatskim autocestama Republici Hrvatskoj neisplativo – kako se onda to može isplatiti nekom stranom koncesionaru? Nadalje: Ako su naše autoceste optimalno iskorištene samo tri mjeseca, za trajanja turističke sezone, hoće li privatni koncesionar uzmoći produžiti sezonu za recimo dodatna dva ili tri mjeseca te tako autoceste učiniti iskorištenijima i samim time isplativijima? Zar smo mi Hrvati i danas, kada imamo neovisnu državu, skloni smatrati da je tuđinac bolji gospodar na našoj zemlji od nas samih? Nacionalni ponos i ekonomski interes nisu izrazi ksenofobije.
U tom je smislu hvale vrijedna referendumska inicijativa »Ne damo naše AUTOCESTE!«, koja na plakatima i letcima upozorava i upućuje:
»JESTE LI ZNALI da Vlada namjerava dati naše autoceste u koncesiju privatnom koncesionaru na 40 godina? Autoceste su naš veliki razvojni projekt i nikad u povijesti Republike Hrvatske tako vrijedna imovina nije dana u koncesiju.«
Zatim je izneseno:
»Sedam razloga zbog kojih je koncesija na autoceste štetna za hrvatske građane:
1. Privatnom koncesionaru poklanjamo 80 milijardi kuna [...]
2. Prihod od koncesije neće namiriti dug autocesta [...]
3. Mi preuzimamo rizik, privatni koncesionar ubire profit [...]
4. Cestarine će poskupjeti [...]
5. Povećat će se troškovi održavanja lokalnih cesta i smanjiti sigurnost u prometu [...]
6. Izgubit ćemo stratešku polugu ekonomskog razvoja [...]
7. Nije istina da ne postoje druga rješenja!
Koncesija je samo jedan od mogućih modela monetizacije duga, i to najlošiji: radi kratkoročnog krpanja proračunskih rupa daje se imovina koja dugoročno stvara dobit. Vlada dosad nije razmotrila NITI JEDAN DRUGI model monetizacije kao što je, primjerice, izdavanje obveznica. Nije pristupila reprogramiranju duga niti je ukinula političko kadroviranje u upravljanju autocestama, čime bi se ostvarile velike uštede i u isto vrijeme zadržala dobit od autocesta!
Preko četrdeset godina smo gradili autoceste, a sada ih Vlada poklanja privatnom vlasniku da na njima četrdeset godina zarađuje?!«
Ne mogu se ovdje ne osvrnuti na biblijsku simboliku broja četrdeset. Naime, četrdeset je broj pripreme i kušnje, ali također i broj kazne. Židovi su, nakon izlaska iz Egipta, četrdeset godina lutali pustinjom. U »Knjizi Brojeva« piše:
»Jahve je gnjevom planuo na Izraelce pa ih je pustinjom povlačio četrdeset godina, sve dok ne pomrije sav naraštaj što je u očima Jahvinim zlo postupio. A sad vi – grešni naraštaj – ustajete namjesto svojih očeva, da još povećate srdžbu Jahvinu na Izraela. Ako se od njega odvratite, on će još produžiti vaš boravak u pustinji; tako ćete upropastiti sav taj narod.« (Br 32, 13-15)
Podsjećam da ònī koji danas beskrupuloznom demagogijom nastoje uvjeriti hrvatski narod u to da je monetizacija autocesta jedino moguće rješenje jer nam u suprotnome slijedi bankrot, neisplata plaća, mirovina itd. – imaju svoje duhovne očeve u političkim strukturama koje su prije četrdeset i više godina nepostojeću, ali željenu i žuđenu autocestu koja bi povezivala hrvatske gradove Zagreb i Split nazivali »nacionalističkom autocestom« i tako htjeli zastrašiti one hrvatske domoljubive političare i druge građane koji se za tu autocestu samosvjesno i gorljivo zauzimahu.
Autoceste ne mogu biti nacionalističke, ali mogu i u našemu slučaju moraju biti nacionalne i domovinske, da bi mogle biti internacionalne, takve da povezuju i zbližuju narode. A ònī vladajući političari koji bi i dalje htjeli da ne budemo svoji na svome, nego podložni tuđincima i tobožnjoj sigurnosti koju nam oni nude – ne samo da još uvijek nisu izišli iz mentalne pustinje nego, slikovito kazano, još uvijek žive u zemlji egipatskoj, u kući ropstva.
Hrvatske autoceste nisu i ne smiju Hrvatima biti problem. Nego su nam to političari koji nesavjesno i podanički vode Hrvatsku. Kao rješenje dotičnoga problema nudi se referendumsko izjašnjavanje glede inicijative »Ne damo naše AUTOCESTE!« a k tome uskoro imamo i demokratske izbore, predsjedničke i parlamentarne.