Papa Pavao VI. je zaboravljeni papa. Premda nema mnoštvo poklonika poput Sv. Ivana
Pavla II. ili Sv. Ivana XXIII., ipak ga je papa Franjo prošle nedjelje uzdignuo na
čast oltara, jer ga smatra ključnim likom suvremene Crkve. Da bi se shvatilo katoličanstvo
našega vremena, treba se sučeliti s pontifikatom Pavla VI. – piše povjesničar Andrea
Riccardi, utemeljitelj Zajednice Sv. Egidija, u članku objavljenom u Corriere della
Sera.. Bio je vrli suradnik pape Pija XII.; odgojem vrsnih političara i promicanjem
dijaloga između Crkve i države ostavio je neizbrisiv trag u talijanskoj poratnoj politici,
a poticao je dijalog s istočnim komunističkim zemljama i raznim religijama u vrijeme
Hladnoga rata. Montini je imao „politički genij“ – ustvrdio je filozof Jean Guitton,
njegov prijatelj – a uporno je otvarao nove povijesne putove. Odvažno je branio svoje
ideje. Odrastavši u vjerskoj i građanskoj radionici u Bresci, na početku prošloga
stoljeća, otvoreno se i iskreno sučeljavao s „rimskim“ duhom Crkve-utvrde, koja se
trebala mijenjati – tvrdi profesor. Stoga ga je Kurija smatrala opasnim, suprotno
od pape Pija XII. Ipak su ga 1954. godine uspjeli udaljiti od Vatikana, imenovavši
ga milanskim nadbiskupom. To je smatrao progonstvom, jer je vjerovao da obnova Crkve
treba krenuti iz Kurije. Papa Ivan XXIII. ugodno ga je iznenadio sazivanjem II. vatikanskog
sabora. Taj sveti čovjek nije svjestan da dira u osinjak – kazao je tada nadbiskup
Montini. Izabran za Papu, mudro je priveo kraju II. vatikanski sabor i njegovu
provedbu. Tijekom dvije godine nakon Sabora reformirao je Kuriju. Obnovljena Kurija,
povezana s Biskupskim konferencijama, u „Božjem je puku“ imala širiti saborsku poruku.
Saborska je Crkva trebala voditi dijalog sa svijetom, ali je pobunjenička struja šezdeset
osme poremetila njegov plan. U Crkvi su se povele žestoke raspre između takozvanih
konzervativaca i naprednjaka. Jedni su Papu smatrali kočnicom, drugi pak odgovornim
za nastalu krizu: svećenici su napuštali svećeničku službu, sjemeništa i samostani
su se praznili, autoritet osporavan, a sekularizacija buktala – podsjetio je profesor. Papa
je u tom kontekstu postao vrlo nepopularan, nazivali su ga „žalosni Pavao“, zbog čega
je patio. Unatoč tomu, nije tražio utočište u autoritarizmu, ostao je vjeran saborskoj
misli, uporno vjerovao u svjetliju budućnost Crkve, premda se plodovi još nisu zamjećivali.
Otvorio je nove obzore: međunarodna putovanja, dijalog s drugim kršćanima i religijama.
U Ujedinjenim je narodima Crkvu predstavio kao stručnjaka za ljudstvo, a ne učiteljicu
civilizacije – podsjetio je utemeljitelj Zajednice Sv. Egidija. Prije putovanja
u Aziju, 1970. godine, govori o svojoj malenosti: Evo – rekao je – jednog stvorenja,
malenoga poput mrava, slaboga, nemoćnog, koje u mnoštvu naroda pokušava doći do riječi,
govoriti. Papa se doista osjećao kao mali moderan čovjek u uzburkanoj složenosti,
ali nije odustajao od pisanja nove povijesti – veli profesor Riccardi. Bio je
odan Crkvi, upravljanje je smatrao službom, Talijan širokih pogleda, što nije odlika
običnoga Talijana. Izbjegavao je svjetovno blještavilo, otišao je tiho: slomila ga
tragedija Alda Mora i vlastita nemoć. Prije preminuća pohađa grob kardinala Pizzarda,
svoga osporavatelja. „Pomirenje je i za Papu kršćanska vrijednost“, rekao je jednom
novinaru. Vrativši se u Castel Gandolfo, preminuo je u tišini vrućega ljeta – podsjeća
profesor Riccardi.