O dominikancu Rajmundu Kupareu i svečanom obilježavanju 100. obljetnice njegova rođenja – pripremio i govori Marito Mihovil Letica.

Dana 16. studenoga 1914. u Vrboskoj na otoku Hvaru rodio se Rajmund Kupareo. Dominikanac. Pjesnik, prozaist, dramski pisac, esejist, estetičar i aksiolog. Profesor talijanskoga jezika i književnosti, doktor teologije i filozofije. No nije on samo učen čovjek nego je k tome po mnogo čemu zaslužan i značajan naš sunarodnjak. Jer u njegovu se životu autentično prelama i zrcali povijest hrvatskoga naroda u 20. stoljeću.
Stoga je povodom 100. obljetnice Kupareova rođenja priređena 26. rujna u Vrboskoj proslava koju su organizirali Župa sv. Lovre i Društvo prijatelja kulturne baštine u Vrboskoj a dotičnu je proslavu svesrdno potpomogla Hrvatska dominikanska pokrajina.
Zaista svečano bijaše u Vrboskoj toga dana. Nakon što su Faroski kantaduri iz Staroga Grada otpjevali hrvatsku himnu »Lijepa naša«, otkrivena je spomen-ploča na kući obitelji Kupareo. Tomu nazočiše hvarsko-bračko-viški biskup mons. Slobodan Štambuk, dominikanski provincijal p. Anto Gavrić, generalni vikar mons. Stanko Jerčić, vrbovački župnik don Emil Pavišić i drugi svećenici te mnoštvo mještana Vrboske i njihovih gostiju.
U župnoj crkvi sv. Lovre svečanu misu predvodio je biskup Slobodan Štambuk, koji se u propovijedi osvrnuo na tegoban i plodonosan Kupareov životni put, temeljito ispunjen bogoljubljem, čovjekoljubljem i domoljubljem. Nakon toga su na Pjaci pred pročeljem Gospine crkve – ujedno tvrđave iz 16. stoljeća, što služila je ponajvećma obrani od turskih napada – otkrili biskup Slobodan Štambuk i provincijal Anto Gavrić poprsje Rajmunda Kuparea, rad akademskoga kipara Kuzme Kovačića, Hvaranina, Kupareova suzavičajnika. Vrijedi k tome spomenuti da je kao svojevrsni uvod u otkrivanje poprsja pročitan ulomak iz Kupareova romana »Baraban« gdjeno autor, tematizirajući Uskrs te pasionske obrede i običaje svojega zavičaja, govori o crkvi-tvrđavi u Vrboskoj, crkvi-tvrđavi pred kojom će njegov pogled usmjeravati poglede prolaznika prema istome izvoru iz kojeg je on od najranijega djetinjstva crpio vjerničko i literarno nadahnuće. Kao trajni pisani trag ove Kupareove velike obljetnice ostat će mala knjiga naslovljena »Rajmund Kupareo. Tragovi života zaglednog u ljepotu stvorenoga« u izdanju Župe sv. Lovre i Društva prijatelja kulturne baštine u Vrboskoj.
Uputno je navesti osnovne biografske podatke iz života dominikanca Rajmunda Kuparea. Nakon izobrazbe, od pučkoškolske do visokoškolske, u Makarskoj, gradu Hvaru, Jelsi na Hvaru, Bolu na Braču, u Dubrovniku i Zagrebu, zaređen je za svećenika u Splitu 1937. godine. Nakon toga je svećeničku službu p. Kupareo obavljao u Starome Gradu na Hvaru i Resniku kraj Zagreba. Godine 1945. u Zagrebu je završio studij romanistike. Ujesen 1946. zbog političkih razloga emigrira iz Hrvatske. Boravi u Češkoj, Nizozemskoj, Francuskoj i Španjolskoj prije nego što će dospjeti u daleki Čile. U gradu Santiago de Chileu doktorira teologiju 1951. a filozofiju 1959. Na tamošnjemu Katoličkom sveučilištu predaje estetiku i aksiologiju, filozofijske discipline od kojih prvospomenuta proučava lijepo u prirodi i umjetnosti a potonja se bavi vrijednostima. Kuparea s pravom smatraju jednim od najboljih estetičara na španjolskome jeziku a treba spomenuti i to da se njegova estetika zasniva na metafizičkim načelima sv. Tome Akvinskoga odnosno tomističkome naučavanju o lijepome te na estetičkim razmatranjima španjolskoga stilističara Dàmasa Alonsa. Kupareo osniva visokoškolsku ustanovu Instituto de Estética te ga primaju u čileansku akademiju Instituto de Chile. Obnaša dužnosti dekana i vicerektora te službenoga izaslanika na raznim učilištima Sjedinjenih Američkih Država, Kanade, Bliskoga istoka i Europe. Zbog narušena zdravlja, što je uzrokovano plućnom bolešću koja ga je pratila cijeloga života, vraća se Kupareo 1971. u Domovinu. Godine 1996. dobio je Nazorovu nagradu za književnost, dodijeljenu za životno djelo. Rajmund Kupareo umro je u Zagrebu 6. lipnja 1996. godine. Nedugo potom, godine 1997., posmrtno mu je dodijeljena čast »Komendator reda Bernardo O'Higgins«, najveće odličje kojim čileanska vlada odaje priznanje iznimno zaslužnim strancima.
Imao je Kupareo ambiciozan plan napisati svojevrsnu estetičku sumu, od čega je uzmogao realizirati četiri knjige: o poeziji, drami, noveli i aksiologiji. Dvije od tih knjiga prevedene su i na hrvatski jezik: »Umjetnik i zagonetka života« (1982.) te »Govor umjetnosti« (1987.). Taj je dio Kupareova rada još uvijek, za razliku od njegove prihvaćenosti u svijetu, nedovoljno poznat i priznat u hrvatskoj javnosti. Uza sve navedeno, Kupareo je pisao eseje o Matošu, Krleži, Selimoviću, Dostojevskome, Brechtu, Kafki, pronalazeći religijske i vjerske elemente u njihovim djelima.
Treba kazati i to da je Rajmund Kupareo objavio sedam knjiga poezije; zadnja mu je »Svjetloznak« iz 1994. O Kupareovu pjesništvu akademik Nedjeljko Mihanović piše:
»Kupareovu poeziju obilježavaju tri sloja doživljajnih impresija i spoznavanja svijeta: intimistički, religiozni i domoljubni. Osobni doživljaji izviru iz autobiografski intoniranih stihova, u kojima se odražavaju bolesnička raspoloženja proživljena u sanatorijima za tuberkulozne. Česti su dojmovi djetinjstva u ozračju mediteranskog zavičaja, koji na elegičan način odražavaju njegov unutarnji svijet. Religiozni sloj njegove poezije temelji se na prikazu duhovnih zanosa i simbolične eterizacije životnog iskustva. S dubokim religioznim poimanjem traži vlastite pjesničke staze i smisao postojanja. Nadahnut biblijskim psalmima, zaokupljen je eshatološkim temama i motivima, u kojima iskazuje ljepotu molitve i vjerski zanos. Istaknuo se kao pjesnik ′Božića, korizme, Velikog petka i pokorničkih psalama′ (′Božićni pjesmokrug′, ′Korizmene elegije′). Kupareove domoljubne pjesme potaknute su pretežito životom u emigraciji i u njima prevladavaju nostalgija i čežnja.«
Također zavrjeđuju pozornost rečenice što ih je u pogovoru Kupareovoj stihozbirci »Svjetloznak« napisao teolog Petar Radelj:
»U svjetskoj aksiologiji, u Dominikanskome redu, u čileanskoj estetici, u hrvatskoj književnosti i našim srcima traje biljeg Rajmunda Kuparea, čiji prsti prelijeću po strunama vrednota i tipkama harmonija, čiji duh na tragu genijalnoga Akvinca razmatra lijepo i Lijepoga te čije srce na jadranskoj obali sluša šum mora i razabire cjelov na njegovoj površini. Rajmund Kupareo jest svjetloznak na raskrižju.«
I na koncu ovoga priloga, recitiram tri Kupareove pjesme koje sam izabrao poglavito zbog njihove lapidarnosti, gotovo gnomičnosti, gdjeno je pjesnik u samo nekoliko stihova izrazio velike i obuhvatne istine, ujedno ovosvjetske i onosvjetske, imanentne i transcendentne, čovjekove i Božje:
»POSLJEDNJA VEČERA // Tvoja će večera / trajati dovijeka, / a svaka naša / može biti posljednja.
SEDAM POSLJEDNJIH RIJEČI NA KRIŽU // Ipak je samo jedna / bila presudna: / Ti si sâm bio Riječ. / Inače bi bile uzaludne / i Tvoje / i naše riječi.
ISUS U MOJOJ LAĐI // Mrtvi mi valovi izbacuju vesla. / Sporo idem uza snagu svu. / A On mirno spava (k′o da ne zna za me). / Ništa za to. On je ipak tu. // Imam vjeru čvrstu da prkosim vjetru / I znam da je Isus meni sklon, / Pa, kad teška vesla iz ruku mi padnu, / Ja ću zaspat, a veslat će On.«