Uz misna čitanja 26. nedjelje kroz godinu razmišlja vlč. Darko Rogina

Draga braćo i sestre!Čini se da Isus u današnjem evanđelju želi isprovocirati svojim pitanjem svoje sugovornike. Njegovi sugovornici su glavari svećenički i starješine narodne, svjetovni i duhovni vođe izraelskog naroda, religijska i društvena elita. No, njegova provokacije nije zlobna ili ponižavajuća. Ona je istinska stvarnost koja čovjeku otvara put istine. Krist želi otkriti istinu o našem odnosu s Bogom i o našoj vjernosti Bogu. Ovim provokativnim pitanjem, Isus otkriva nesklad između naših riječi i djela. Taj nesklad je česta pojava u našemu životu. Naše riječi često puta više ili manje odstupaju od naših djela i obratno. Takav razdor u čovjeku očituje se u onim ljudima koji su tako uslužni i ljubazni riječima, a djelima pokazuju svu grubost i hladnu nezainteresiranost. S druge strane, postoje i oni koje osuđujemo zbog grubosti njihovih riječi ili njihovoga teškog pristanka da izvrše djelo. Ipak, sva njihova nezainteresiranost i grubost nestaju, jer na kraju izvrše što ih se tražilo. Svaki pokušaj otkrivanja istine i sama istina postaju jako bolni. Posebno onda kada se to tiče nas samih. Posebno onda kada se dotiču naše „nezamjenjive“ duhovne i društvene veličine, naš prividno savršen i moralno korektan vjerski život. Koliko smo puta sladunjavim riječima „osvojili“ ljude i uvjerili ih u našu „dobrotu i dobre namjere“, dok su naša djela zapravo govorila pravu istinu o nama? Ta je istina da su naše riječi bile tek pusta praznina i „osvajačko oružje“ s rokom trajanja do onog trenutka dok se nismo otkrili vlastitim djelima. Istina o našim riječima i djelima nam je istinski progovorila kako je naša vjera zapravo mrtvo slovo na papiru izrečeno u prilici kada smo osjetili potrebu da sebe prikažemo kao dobre i plemenite, skromne i vrijedne kršćane. Zapravo su sve to bile laži i pusta obećanja. Drugima lijepo a nama korisno. S druge strane koliko je onih poniznih i skromnih ljudi koji se nisu Bogu usudili reći „da“, koji se nisu razbacivali svojim vjerskim uvjerenjima i Božjim poslanjem, nego su radije odbacili njegov poziv, da bi kasnije upravo, jer su bili maleni i slabi, dopustili Bogu da od njih učini gorljive i hrabre kršćane vjernike. U Isusovoj pitalici nalaze se dva sina. Obojici otac upućuje poziv na posao u vinograd. Prvi kaže „neću“, jer je iskreniji. Božji poziv ne oduševljava - jer poziva nas na nešto teško; tjera kamo ne bismo htjeli, na uske i strme putove. Povijest naših života povijest je naših opiranja Božjem pozivu, i njegovog upornog neodustajanja od poziva. Povijest je to ujedno i mogućnosti koje nam daje da se predomislimo. Ne budimo lakomisleni. Ni Sinu Božjem nije lako bilo reći „da“ volji Očevoj. Čitavu se noć krvavim znojem znojio da bi na nju konačno pristao. Drugi sin u Isusovoj pitalici odmah odgovara – hoću! Samo naivci i lažljivci od prve kažu „da“. Naivci, jer ne znaju o čemu se radi, i što ih čeka. Ima ih. Oni su kao jutarnja magla koju sunce razgoni. Oduševljenje im splasne čim se suoče s problemima. A lažljivci, oni unaprijed znaju da neće, premda tako ne govore. Jedno se govori, drugo misli – i to postaje vrlo unosan stav. To se često događa ljudima koji u javnom životu brinu za opće dobro, ali nisu usamljeni u tome. Ima toga i kod običnih ljudi, kod svakoga od nas. Zapravo često smo podijeljene osobe. Upravo nam Isus otvara oči pred tom istinom. Bog ne traži da se oduševimo i pođemo za njegovim pozivom odmah, nego nas želi uputiti u što nas poziva, na razne načine, pa ponekad i kušnjom. Želi da budemo svjesni njegova poziva i da nas on zove. Njegove potrebe su dobre, plemenite i korisne za spas, te nas čine korisnima i vrijednima, ali nisu lagane. One su teške i zahtjevne. Traže žrtvu i odricanje. Zato ako nam se i dogodi da odbijemo Božji poziv koji nam je osobno uputio ili ako ga odgodimo ne treba očajavati i stvarati osjećaj krivnje. Bog je strpljiv i čeka pravi trenutak kada ćemo nakon prvog „ne“ kojeg smo izrekli riječima, svojim pokretom i djelima potvrditi svoj „da“ Bogu. Evanđelje nas poziva da prijeđemo s riječi na djela; da postanemo audio-vizualni kršćani – da nam riječi odgovaraju onom što se vidi. Ali i otvara perspektivu: bilo da si rekao „ne“, ili si rekao „da“ koji znači „ne“ – Bog svakom daje priliku da se predomisli. Svaki naš susret s Gospodinom je prilika. Pa, predomislimo se.