O Bunjevcima kao dijelu hrvatskoga naroda te nastojanjima srbijanske vlasti da Bunjevce
dekroatizira i asimilira – pripremio i govori Marito Mihovil Letica
Predsjednik Republike
Srbije Tomislav Nikolić donirao je u Subotici početkom rujna udžbenike za učenje »bunjevačkoga
govora sa elementima nacionalne kulture«, kako piše na njihovu ovitku. Ikavske udžbenike
na ćirilici. Darovao ih je đacima čiji roditelji niječu pripadnost hrvatskome nacionalnom
korpusu. A takvih je na popisu pučanstva iz godine 2011. oko 16.500 – dok nacionalno
svjesnih vojvođanskih Hrvata, od kojih su većina Bunjevci, ima prema spomenutome popisu
približno 47.000. Potonjima srbijanska vlast ne dijeli udžbenike na hrvatskome jeziku
i latinici, i to već cijelo desetljeće. Kako vrjednovati postupak predsjednika
Nikolića doli kao čistu diskriminaciju koja je u isti mah prljava politička igra.
Jer proizlazi da Republika Srbija prihvaća samo Hrvate koji su vlastito hrvatstvo
zanijekali. Tomislav je Nikolić službeno izjavio: »Bunjevci nisu ni Srbi ni Hrvati,
oni su svoji. Srbija ih kao takve sa zahvalnošću prihvata.« Ne će biti teško uvidjeti
da su višekratno izrèčena Nikolićeva stajališta o Bunjevcima kao »posebnom slavenskom
narodu«, »autohtonoj nacionalnoj manjini« – neutemeljena i proizvoljna, tendenciozna
i politički motivirana. Naime, ne bi trebalo posebno ukazivati na prilično poznatu
okolnost da svaka nacionalna manjina ima svoju matičnu državu, zemlju iz koje se njihovi
pretci nekada doseliše u novu, inozemnu postojbinu. Primjerice, talijanska nacionalna
manjina ima Italiju, crnogorska Crnu Goru, ukrajinska i rusinska Ukrajinu. Neotklonjivo
se ovdje nameću pitanja: Koja je matična država bunjevačke manjine u Vojvodini odnosno
Republici Srbiji? Odakle su se Bunjevci doselili u te krajeve? Postoji li neka zemlja
koja se zove ili koja se ikada u povijesti zvala »Bunjevska«, »Bunjevija« ili nekako
slično? Ako takve zemlje nema i ako je nigdar ne bijaše, a bit će da je tako – tko
su i što su onda Bunjevci i odakle potječu? Koje njihovo je podrijetlo? Da bismo
dospjeli do odgovorâ na rečena pitanja, najprikladnijim se čini posegnuti za objasnidbenim
rečenicama iz neke knjige kojoj autor je znalac, mjerodavnik. Takav je nesumnjivo
dr. Ante Sekulić, književnik, jezikoslovac, povjesničar kulture i etnolog, sveučilišni
profesor u mirovini; i sâm bački Bunjevac. On u knjizi »Bački Bunjevci i Šokci« (Zagreb,
1990.) piše: »Velika skupina hrvatskog naroda, naseljena u raznim dijelovima zemlje
(Kvarnersko primorje, Dalmatinska zagora, Lika, Bosna, Gorski kotar, Bačka i dr.)
nosi ime Bunjevci. [...] Rasuti na veoma širokom području, Bunjevci su dio istog naroda,
veoma jaka skupina ljudi istog imena i – unatoč daljini – još uvijek mnogih zajedničkih
običaja.« Glede značenja i etimologije imena »Bunjevac« Ante Sekulić u dotičnoj
knjizi kaže: »Možda je najvjerojatnija ona teorija po kojoj se ime Bunjevac izvodi
od riječi Buna. U grčkom tekstu cara Konstantina Porfirogeneta spominju se u humskoj
zemlji gradovi Bona i Hum. To su po Jirečeku dva naziva za jedan isti grad. U riječi
Bona nalazimo osnovu imena Bunjevac, koje znači isto što i Humljanin. / M. [Matija]
Evetović spominje imenicu ′bȕnja′. O njoj postoji povijesna potvrda iz godine 1268.
U jednoj povelji tom riječi je imenovan zvonik benediktinskoga samostana u Splitu.« Nije
ovdje moguće ulaziti u podrobnije etimološke raščlambe riječi ′bȕnja′, u sva tumačenja
koja izdašno su podastrta u rečenoj knjizi. Dovoljno je uvidjeti to da Bunjevci, već
i po nastanku imena, ne mogu biti nikakav autohtoni, samonikli narod – nego autentični
ogranak naroda nam hrvatskoga. Dio se Bunjevaca za vrijeme turskih osvajanja, od 15.
do 17. stoljeća, doselio na prostore Bačke. U svojoj je knjizi »Stope predaka: Bunjevci
u Hrvatskom primorju, Gorskom kotaru i Lici« (Rijeka, 1991.) publicist Rikard Pavelić
zabilježio tamošnja bunjevačka plemena. Navodim neka od njih: Blaževići, Cvitkovići,
Filipovići, Krmpotići, Krpani, Matijevići, Miletići, Pavelići, Pećanići, Rukavine,
Starčevići, Šojati, Tomičići, Tomljanovići, Vrkljani, Vukelići... Može se iz toga
razaznati da neke nezaobilazne ličnosti iz hrvatske povijesti i kulture jesu Bunjevci. Bunjevac
bijaše i Antun Gustav Matoš, čiju stotu godišnjicu smrti obilježavamo upravo ove godine,
nerijetko uviđajući da njegova je pisana ostavština i danas na osobit način aktualna.
Iz Matoševe autobiografije citiram ove fragmente: »Moja baka bijaše čista Mađarica
iz dobre za ono vrijeme kuće, kći liječnička. I sad je vidim kao nekad u ravnom i
bogatom bunjevačkom selu Kaćmaru blizu Baje, Sombora i Subotice: [...] Govorila je
hrvatski, ikavski, čisto kao i moj dida, jer su još onda ista usta istom pravilnošću
znala besjediti ta dva materinska jezika. [...] Ja sam dakle Bunjevac porijeklom,
Srijemac rodom, a Zagrepčanin odgojem.« A u članku »Hrvatski nacionalizam« Matoš
piše: »Dok mi sanjamo o bratskoj i tuđoj pomoći, dr. [Jovan] Skerlić, dojučerašnji
antimilitaristički socijalista, slavi ′pobedničku vojsku srpskih kraljevina, noseći
sa sobom srpsku slobodu i srpsku prosvetu′. Dok mi u svakoj reverendi vidimo već mračnjaštvo,
Srbi se ponose katoličkim svećenikom Ljud. Vulićevićem iz našeg Cavtata, govoreći
o srpsko-bunjevačkim a ne srpsko-hrvatskim organizacijama, mada su Bunjevci Hrvati.« Unatoč
tomu što su Bunjevci dio hrvatskoga naroda, duga je tradicija srpskog i prosrpskog
rashrvaćivanja i svojatanja puka bunjevačkoga: da su Bunjevci »Srbi katoličke vjere«
smatrahu Vuk Karadžić, Aleksa Ivić, Jovan Erdeljanović i drugi. Stoga donaciju ćiriličnih
udžbenika na ikavici valja nam ocijeniti kao tipični primjer danajskoga dara te kao
prijetvornu prilagodbu novim okolnostima stare prepoznatljive tradicije. To što
Bunjevci koji se ne osjećaju Hrvatima prihvaćaju donirane udžbenike – ne može opovrgnuti
hrvatsko podrijetlo Bunjevaca. Svatko se može osjećati i izjašnjavati kako želi. Nije
ni neobično ni neprihvatljivo da pripadnici nacionalnih manjina doživljavaju zemlju
u kojoj žive svojom domovinom a njezin većinski narod svojim sunarodnjacima – no vlast
jedne europske države nipošto ne bi smjela diskriminirati onaj dio nacionalne manjine
koji se identitetskom samosvješću opire asimilaciji, a u isti mah davati povlastice
i nuditi probitke onim svojim državljanima koji se na putu k asimilaciji već odnarodiše. Zamislimo
situaciju da hrvatska vlast obespravljuje pripadnike Srpske pravoslavne Crkve, a potpomaže
djelovanje Hrvatske pravoslavne Crkve – pri čemu valja napomenuti da je u Hrvatskoj
upravo suprotan slučaj: uporno se odgađa upis Hrvatske pravoslavne Crkve u Evidenciju
vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj, unatoč jasno izraženim željama značajnoga
broja hrvatskih pravoslavaca. Premda ne treba miješati nacionalne i vjerske slobode,
narodnost i vjeroispovijed, izrečena usporedba ipak prikladno ukazuje na to da Tomislav
Nikolić čini Hrvatima u Srbiji ono što nikako ne bi želio da hrvatske vlasti čine
Srbima u Hrvatskoj. I ovdje snažno dolazi do izražaja univerzalna vrijednost i
smjerokaznost Isusova zlatnoga pravila: »Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine,
činite i vi njima. To je, doista, Zakon i Proroci« (Mt 7, 12). Bilo bi uistinu poželjno
i dobro da se neki budući vlastodršci nama susjedne države, u kojoj žive pretežito
pravoslavni kršćani, naša istočna braća u Kristu, vode zahtjevima obostrano jednakih
prava nacionalnih manjina – u duhu dobrosusjedskih odnosa, evanđeoskih krjeposti i
vjerodostojnoga ekumenizma.