Uz misna čitanja 25. nedjelje kroz godinu razmišlja vlč. Darko Rogina

Draga braćo i sestre!
Zbog velike vremenske i kulturološke razlike i konteksta u kojem je pisano Matejevo evanđelje nije baš lako shvatiti zgodu iz današnjeg evanđeoskog odlomka. Iako neobična, ova zgoda moguća je uvijek i posvuda. Jedina razlika je što bi danas teško bilo naći vlasnika nekog poduzeća koji bi bio tako velikodušan i jednako platio radnika koji radi jedan sat i onoga koji je odradio punu satnicu. No sigurno bi bilo lako pronaći one koji su došli odraditi jedan sat, ali i one koji bi negodovali jer su na kraju svi primili istu plaću. To je jedna od realnih slika današnjega ljudskog društva i načina razmišljanja. U evanđelju je riječ o jednakosti, gledano Božjim očima, i prividnoj nepravdi, gledano ljudskim očima. Ovo je istina o Božjoj pravednosti, koji svakome daje koliko je zaslužio; ali i o njegovoj velikodušnosti – jer daje i onima koji to nisu mogli. Zapravo, on svima daje iz velikodušnosti, pa i onima koji naizgled sami „zaslužuju“ – budući da to mogu samo zato jer im je on dao priliku za to. Ovo je istina o ljudskoj i božanskoj mjeri, a samo evanđelje nameće nam pitanje: je li Bog dobar i pravedan? Ako jest, isplati li se uopće biti dobar nakon svega što smo čuli od Isusa u evanđelju? Jer po svemu izrečenome u evanđelju, čini nam se, nije uzalud ona uzrečica: „Dobar i lud braća su!“ Osim toga otvara nam se i drugo pitanje: „Kako i koliko biti dobar, do koje mjere, a ne biti lud?“
Svojim ljudskim mjerilima odmjeravamo i pravednost i dobrotu. Nastojimo urediti svijet svim silama isključivo po ljudskoj mjeri. Međutim, vidimo iz evanđelja da Bog mjeri po svojoj božanskoj mjeri. Mjera Božje pravednosti i božanske dobrote, koju jednom riječju nazivamo ljubav – objavljena nam je u Isusu Kristu, Radosnoj vijesti, evanđelju i u njegovim djelima. Tu je izvor nesporazuma. Naše predodžbe o Bogu nam pomažu, ali i smetaju. On je dobar, pravedan, milosrdan… Ali ne na način kako mi to mislimo. Bog je uvijek veći. Njegova se dobrota ne mjeri našom dobrotom, nego je njegova dobrota mjerilo našoj. Piše prorok Izaija: „Moje misli nisu vaše misli, moji putovi nisu vaši putovi“ (Iz 55, 8). O njemu možemo više misliti nego reći, ali on je veći i od svake naše misli. To je ono što iznenađuje i sablažnjava one koji bi htjeli da on postupa kao što i mi postupamo. Da bude ograničen zakonima prava i ekonomije – gdje se na legitiman način čini nepravda – budući da tu svatko prima po pravu, a ne po potrebi. Isus dolazi da milosrđem rehabilitira te okrutne principe. Ne dokida pravednost, već ju nadilazi. Njegov omjer za pravednost i jednakost znatno su širega pogleda od našega skučenog pojma. Njegova je logika povišice ta da svi koji imaju iste potrebe isto prime. Nije toliko ugrožen tko radi, kao onaj tko ne radi. Radnik osim što svojim radom stječe sredstva potrebna za život, on samog sebe izgrađuje. Osjeća se koristan, angažiran, ima samopoštovanje. Vrijedan i pošten čovjek svojim radom slavi Boga. Makar teško bilo, ali blagoslov je i sreća podnositi žegu dana radeći. Jer nezaposlenost, osim što čovjeka materijalno ugrožava, ona ga frustrira, stvara mu osjećaj manje vrijednosti – a i izvorom je mnogih zala. Upravo njemu, u takvoj situaciji posao i zarada jedini je spas. Bog poziva na rad svakog čovjeka. Poziv upućen čovjeku na rad jest životni poziv koji traje čitav život. Na njegovoj njivi radno mjesto dobiva svaki čovjek, muško i žensko jednako. Bog poštuje i dopušta mogućnostima svakoga čovjeka. Svatko daje svoj doprinos, kroz žrtvu obiteljskog i duhovnog života u širenju kraljevstva Božjega, a ono je ljubav, pravda, dobrota i mir. No, mnogo je zvanih, a nažalost malo odazvanih.
Korisno je na kraju ove prispodobe ispitati vlastitu savjest: da sam ja na mjestu onoga gospodara, kako bih postupio? Kakvu bih ja dao plaću? Kojom mjerom mjerimo? Kakav je naš pogled na pravednost i jednakost? Uzimamo li božanski kriterij ili ljudski? Bismo li se odvažili postupiti kao evanđeoski vinogradar? Nije li evanđeoski tekst opomena svim gospodarima koji uskraćuju pravednu plaću, ili je daju „na kapaljku“, a sami u obilju uživaju trud svojih radnika? Pravda je Božja jasna: posljednji će biti prvi, a prvi posljednji. Još jednom logika obrnuta ljudskoj. Zato ponašajmo se dostojno evanđelja Kristova.