Sveti Ignacije Lojolski - govori Marito Mihovil Letica

O sv. Ignaciju Lojolskome povodom 31. srpnja, njegova spomendana – pripremio i govori Marito Mihovil Letica.
Sutra je 31. srpnja. Nadnevak koji se u građanskome kalendaru ne razlikuje ni po čemu osobitome od drugih ljetnih nadnevaka. Možda tek po tome što je riječ o zadnjemu srpanjskom danu. Pogledamo li pak naš katolički kalendar, vidjet ćemo da je 31. srpnja spomendan sv. Ignacija Lojolskoga te da oni koji se zovu Vatroslav imaju imendan. Ni to nije slučajno uzmemo li u obzir da ime Ignacije dolazi od latinskoga »ignis«, što znači ′vatra, oganj′. A zbog čega je sv. Ignacije zavrijedio biti uzdignut na čast oltara, pokušat će odgovoriti ovaj radijski prilog.
Ignacije Lojolski rodio se 1491. u dvorcu Loyola kraj Azpeitije u baskijskoj pokrajini Guipúzcoa u Španjolskoj. Bio je najmlađi od trinaestero djece; kršten kao Iñigo, ali će kasnije, u čast sv. Ignacija Antiohijskoga, promijeniti ime u Ignacije. Njegovi roditelji, plemići, odgajahu ga u kršćanskome duhu i namijeniše mu svećeničko zvanje – ali Iñigo je žudio za životom ispunjenim viteškim podvizima i avanturama. Stoga je 1517. stupio u vojnu službu. Na Duhove 1521., braneći tvrđavu Pamplona od Francuza, biva teško ranjen u koljeno topovskim hitcem.
U bolesničkoj postelji, da bi se uklonio dosadi, čitao je dvije pobožne knjige: »Život Isusa Krista« te »Zlatne legende« o životima svetaca. Isprva ga se knjige nisu osobito dojmile; miliji su mu bili viteški romani. No dogodila se promjena: duhovno ga štivo stade svakim danom to većma osvajati.
Uvidio je da se nakon viteških romana ubrzo osjeća isprazno, dok nakon čitanja duhovnoga štiva ćuti ispunjenost koja ga nastavlja trajno nositi i uzdizati, osvjetljavati ga iznutra božanskim svjetlom. Tako je naučio razlikovati duhove. Iñigo se posve predao Božjoj providnosti i doživio je snažno obraćenje godine 1522. Nakon prvih mističnih iskustava počinje pisati »Duhovne vježbe«. Vitešku je odjeću zamijenio hodočasničkom te je posjetio 1523. Svetu zemlju. Nije ni najmanje sumnjao u ispravni odabir svojega životnoga puta. Razmišljao je ovako: »Bog je postupao sa mnom kao učitelj s djetetom i ja bih uvrijedio Božje veličanstvo kad bih posumnjao da je Bog upravo tako htio sa mnom postupati.«
Po povratku sa hodočašća po Svetoj zemlji učio je Iñigo u Barceloni latinsku gramatiku, a zatim je u gradu Alcalá studirao filozofiju. Studij nastavlja u Salamanki. Zbog svojega osobitog razumijevanja vjere Iñigo biva osumnjičen za krivovjerje, ali ga inkvizicija nakon ispitivanja oslobađa. Nakon toga, godine 1528., odlazi u Pariz na daljnji studij, a tamo susreće Franju Ksaverskoga, Petra Fabera i još četvoricu budućih drugova. Sve ih uvodi u meditacije svojih »Duhovnih vježbi«. Nekoliko godina potom, 15. kolovoza 1534., Iñigo i drugovi položili su zavjete u kapelici sv. Dionizija na pariškome Montmartreu. Zavjetovali su se da će svim snagama služiti Bogu i pomagati ljudima, i to u savršenome siromaštvu i čistoći te da će poći u Palestinu. Ne uspiju li u tome naumu, onda će se staviti na raspolaganje papi, Kristovu namjesniku na zemlji, da im se Krist preko pape udostoji pokazati put savršenije službe. Odabrali su svoje, isusovačko, geslo: »Sve na veću slavu Božju« (»Omnia ad maiorem Dei gloriam«).
Potom su završili studije i godine 1537. pristigli u Veneciju gdjeno je 24. lipnja Ignacije zaređen za svećenika. Budući da zbog pogibelji od turskoga brodovlja u Jadranu i čitavome Mediteranu nisu mogli u Svetu zemlju, krenuše u Rim. Godine 1538. Ignacije se tamo stavio na raspolaganje papi Pavlu III., koji je 27. rujna 1540. bulom »Regimini militantis ecclesiae« odobrio Družbu Isusovu. Za prvoga generala Družbe izabran je 1541. upravo Ignacije Lojolski.
Družba Isusova se za Ignacijeva života proširila po većemu dijelu Europe, a također po Africi, Aziji i objema Amerikama. Smrt je Ignacija zatekla u Rimu 31. srpnja 1556., a taj se dan slavi kao uspomena na snažnu osobnost osnivača discipliniranog, brojnog i utjecajnog isusovačkoga reda. Valja o ovdašnjim isusovcima kazati da su utemeljili Sveučilište u Zagrebu te otvorili prve gimnazije u Rijeci, Zagrebu, Varaždinu, Požegi, Osijeku, Petrovaradinu, Beogradu, Travniku itd.
Osnivač isusovačkoga reda Ignacije Lojolski, gorljivi pokretač snažne i plodonosne isusovačke aktivnosti, proglašen je blaženim 1609., a papa Grgur XV. kanonizirao je Ignacija Lojolskoga godine 1622. zajedno s njegovim subratom Franjom Ksaverskim. Zaista su veličajne zasluge te dvojice isusovaca, zasluge u obnovi Katoličke Crkve i misionarskome širenju katoličke vjere.
Bit će uputno navesti što je o sv. Ignaciju Lojolskome i njegovim zaslugama napisao Antun Gustav Matoš. Naime, on u djelu »Holocaustum divini amoris« kaže:
»Mi se bez sumnje ne bi danas divili nepromijenjenom lijepom katoličkom bogoslužju, papa bi bio običan rimski biskup, katoličanstvo bi svakako bilo promijenjeno po protestantskim kalupima, da se nije rodio jedan od najvećih organizatora i najsilnijih energija novije povijesti: Loyola!« Matoš ističe još i ovo: »... u ′Duhovnim vježbama′ nalazimo najbolje djelo praktične psihologije i najbolju metodu za podizanje vlastite duševne energije, jer ta duhovna gimnastika nije služila velikom svecu za sterilne ekstaze i kontemplacije, već kao izvor svih energičnih činova, pa savjetuje: ′Razvijaj sebe samim sobom, ne zbog naslade već zbog akcije′.«
Nije odveć poznato da Ignaciju Lojolskomu bijaše Franjo Asiški jedan od najdražih svetaca, i da ga je u mnogo čemu nasljedovao. Nepoznavanje te činjenice došlo je do izražaja kada je 2013. kardinal Mario Bergoglio izabran za papu. Naime, čim je objavio kako uzima ime po sv. Franji, mnogi su taj odabir komentirali riječima da je papa Bergoglio time najavio svoj papinski program kojim se, kako rekoše, jasno otklanja od sv. Ignacija i priklanja sv. Franji. Ne mogu u tome smislu ne citirati novinara Silvija Tomaševića: »Time što je izabrao ime po Franji Asiškome, a ne ime Ignacija Loyole, osnivača isusovačkog reda, pokazuje kako će se ponašati na Petrovoj stolici« (′Večernji list′, 14. 03. 2013.). Nažalost, tu čak i jedan ugledan novinar očituje površnost i podložnost stereotipu kao obrascu nesamostalnoga i narinutoga mišljenja. Treba jasno istaknuti: sv. Ignacije ne htjede ni da se njegovi sljedbenici nazovu po njemu (npr. »ignacijevci«, kao što imamo franjevce, dominikance itd.) – nego po Isusu – pa mu iz isusovačke poniznosti (»humilitas«) zasigurno ne bi bilo ni drago ni milo da papa uzme ime Ignacije. Isusovci to dobro znaju. Pa tako i papa Bergoglio.
A trebali bi znati i novinari koji o tomu izvješćuju naše općinstvo. Bit će u svakome slučaju poželjno citirati dio fiktivnoga »Govora Ignacija Lojolskoga današnjem isusovcu«, koji napisao je glasoviti isusovac Karl Rahner, prema mnogim mjerodavnim mišljenjima jedan od najvećih teologa 20. stoljeća. Izvornik je objavljen 1983. (Zürich / Einsiedeln / Köln), dakle puna tri desetljeća prije izbora pape Franje, a preveo ga je na hrvatski pater Ivan Macan, umirovljeni profesor Filozofskoga fakulteta Družbe Isusove u Zagrebu:
»Što god bilo, ja sam odabrao nasljedovanje siromašnog i poniznog Isusa. Siromašnog i poniznog, i nijednog drugog. [...] Ne zahtijevam za sebe originalnost niti se sveci u nebu ne uspoređuju međusobno, ali, ako možda ne gledamo na izvanjski stil mojih posljednjih godina kao generala Reda, siromaštvo u svom životu vršio sam nakon Manrese istom radikalnošću kao i Franjo Asiški, premda su moja i njegova vremena bila društveno i gospodarstveno različita [...]«
Dakle, siromaštvo što ga promiče i nasljeduje papa Franjo, koji je kao isusovac izvrsno upoznat sa stajalištima i karizmom sv. Ignacija, nije samo siromaštvo sv. Franje nego je ujedno i siromaštvo koje živio je, potaknut Franjinim primjerom, sv. Ignacije.Sutra isusovci slave spomendan sv. Ignacija. Valja im zdušno čestitati. Neka im je sretno i neka im i to slavljenje bude »na veću slavu Božju« (»ad maiorem Dei gloriam«).