Uz misna čitanja 14. nedjelje kroz godinu razmišlja vlč. Darko Rogina
U Evanđelju smo čuli
Kristove riječi: „Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.
Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete
spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.“ Nije li to
doista Radosna vijest? Božja ruka pomoćnica ispružena je umornom, iscrpljenom, slabom,
malodušnom i malovjernom čovjeku. Bog doista ne želi da mi lutamo potišteni na ovome
svijetu, nego nam želi darovati snagu, da živimo život u slobodi radosni, hrabri i
postojani u skladu s njegovom voljom, unatoč brojnim životnim izazovima, nevoljama,
tjeskobama, nemirima, kušnjama, razočaranjima. On želi da hodimo hrabro i ne umaramo
se na njegovom putu. Ovisi o nama kako Bogu pristupamo, kako ga doživljavamo. Tako
je ljudskim očima nekim ljudima Bog blizu, a nekima daleko. No, Evanđelje nam daje
potpuno novu sliku Božje prisutnosti, njegovog prebivališta među nama. Krist nas poučava
da je Bog uvijek prisutan. U čitavom ljudskom životu i životnoj situaciji. On nije
Bog koji sve gleda kao pasivni promatrač. Božju prisutnost nam potvrđuje Isus u Evanđelju
pozivom da dođem k njemu. Zar bi Bog kojemu nije stalo do čovjeka učinio gestu poziva,
ohrabrenja i pomoći? Zar bi se takav, daleki i hladni Bog zauzeo za čovjeka koji je
izgubljen i izmoren tegobama života? Zašto bi se utjelovio, postao čovjekom, nama
u svemu jednak osim u grijehu, ponio žrtvu križa, patnje, tjeskobe, smrti i konačno
pobijedio slavnim uskrsnućem sve slabosti i grijehe? Čovjeku je teško shvatiti takvog
jednostavnog, bliskog i pristupačnog Boga. Čovjek razuma ne razumije srcem. Pogled
srca je pogled na Boga koji je vidljiv malenima i poniznima. Oni Boga gledaju, doživljavaju,
žive i u njemu nalaze radost, utjehu, snagu, jakost i hrabrost za ono najvrjednije
od Boga darovano – život. Život nije prokletstvo, on je blagoslov. Maleni su, za koje
Isus slavi nebeskog Oca, na njegovoj veličini jer je upravo neizmjernu Božju ljubav
objavio njima, u rječniku Evanđelja oni koji ne mogu sami, koji su upućeni na Boga.
To su ljudi duboke vjere da sve od Boga dolazi. Ljudi puni pouzdanja u Boga, njegovu
dobrotu i očinsku brigu. Oni su ljudi savršene ljubavi kojom su spremni sebe predati
Bogu i živjeti za druge. Maleni i siromašni nikoga ne ugrožavaju. Oni, iako su ljudi
sa svojim slabostima nastoje živjeti pravedno i u miru s Bogom i ljudima. Nitko se
kraj njih ne osjeća ugrožen ili ponižen, nikome nisu na putu. Zato im se Bog objavljuje.
Isus svojom zahvalnom molitvom zahvaljuje Ocu za sve malene, ali posebno za svoje
učenike, jer je njima Očeva potpora najpotrebnija, za njihovo novo djelovanje u misijama
- u Crkvi. I danas Isus moli i zahvaljuje za tolike malene, jednostavne, a opet tako
velike i hrabre ljude koji se oslanjaju na Očevu brigu s vjerom i potpunim predanjem.
Maleni su svjesni da su bez Boga slabi i izgubljeni. Oni nemaju materijalnu sigurnost,
osiguran društveni status, politički utjecaj i ugled, neku crkvenu čast. Čine se jadnima
i bespomoćnima. No, imaju nešto što se očima ne može vidjeti, osim očima srca. Imaju
Božju prisutnost, njegovu ljubav, snagu i mir. Imaju Boga, i ništa im potrebno više
nije. Mudri i umni su često oholi, uvjereni da imaju u svome propadljivom znanju svu
moć, da razumiju Boga i imaju sve odgovore. Oslanjaju se na svoje snage. Oni zapravo
Boga ne razumiju i ne mogu ga prepoznati u drugim ljudima, jer ga nisu susreli i upoznali
u vlastitom životu. Isus nas zove: „Dođite k meni, svi koji ste izmoreni i opterećeni
i ja ću vas odmoriti.“ Neizrecivo je lijep ovaj poziv. Isus zove sve! K njemu svatko
ima pristup. Posebno zove: umorne i opterećene. To su svi kojima je teško: bolesni,
starci i starice, ugrožene obitelji, muževi i žene, napuštena djeca i mladi, ljudi
bez svojih domova, pogođeni tragedijama i nevoljama, prognanici, ožalošćeni zbog gubitka
neke drage osobe, to su razočarani, bez posla, bez ljubavi, bez prijatelja! Svima
njima Isus govori: „Dođite k meni!“ Uvjerava nas da je s nama, da je uz nas i da nismo
sami. On ne obećava rješenje problema, nego obećava sebe, daje sebe. To je ponuda
ljubavi, dar života. Isus sebe ne štedi, nego se daruje; ne pokušava zataškati probleme,
ne daje obećanja koja neće ispuniti, ne daje milostinju od bogatstva koje ima, nego
daruje sebe u potpunosti. Daruje svoje Srce, svoju Dušu, čitavo svoje biće. Otkriva
nam tajnu svoga života. Ali, govori nam da učimo od njega, da budemo poput Oca nebeskoga.
Blagi i milosrdni. To nipošto ne znači napustiti svoje stavove, otupiti svoj razum.
Naprotiv svim srcem i razumom uključiti se kao Božje oruđe u prepoznavanje malenih
kojih je kraljevstvo nebesko. Čovjekovo najveće breme jest život bez Boga. Isus dolazi
k ljudima, postaje jedan od nas, želi nas osloboditi od bremena i umora udaljenosti
od Boga. Uzeti njegov jaram znači ići Isusovim putem, imati isti cilj, a to je: prolaziti
zemljom čineći dobro! To je put Duha i način na koji se širi kraljevstvo krotka i
ponizna kralja. Možemo zajedno s Isusom zahvalno uskliknuti: „Slavimo te Oče neba
i zemlje!“