Uz misna čitanja svetkovine Presvetoga Srca Isusova razmišlja vlč. Darko Rogina

Petak poslije svetkovine Presvetog Trojstva Crkva slavi svetkovinu Presvetoga Srca Isusova. Nema sumnje da je pobožnost Spasiteljevu Srcu bila i jest jedna od najraširenijih i najomiljenijih izražaja crkvene pobožnosti. Središte svetkovine jest Kristovo Srce shvaćeno u svjetlu biblijskih tekstova u kojima razmatramo najintimniju i bitnu jezgru cjelokupnog Spasiteljevog bića, njegove osobe, a to je njegova beskrajna ljubav prema cjelokupnom ljudskom rodu. Isusovo Srce je izvor spasenjske ljubavi i milosrđa za svakog čovjeka. Ono je uzor svakom čovjeku. Isus poziva učenike da uče od njega kao učitelja „blaga i ponizna srca“. Zaustavimo se i razmislimo nad pojmom srce. Biološki ono je najvažniji organ ljudskog tijela. Pokretač života i snage. Duhovno ono je najintimnije mjesto, jezgra u čovjeku, gdje on uspostavlja svoj najdublji, najintimniji odnos s Bogom. Moralno srce je pojam savjesti, mjesto odluke za dobro ili zlo. Osjećajno je simbol ljubavi, prihvaćanja i darivanja drugoj osobi. Temeljni odnos, komunikacija dviju osoba uspostavlja se i dolazi iz srca. Naše odluke za dobro ili zlo, ljubav ili mržnju, blagoslov ili prokletstvo, život ili smrt rađaju se u srcu. Hebrejski pojam 'leb' koji u hrvatskom prijevodu glasi srce, najvažniji je antropološki pojam u Bibliji i gotovo je isključivo povezan s opisom čovječjeg srca kao središta njegova života. Srce je time slika čovjekovog uma i tijela, te na kraju slika čovjekovog djelovanja, njegova života. No, taj pojam Kristovim utjelovljenjem dobiva novi i uzvišeniji smisao. Tim činom Krist ulazi u dramu ljudskog srca i dajem mu potpuno novi smisao, novi, božanski duh udahnjuje u njega. Proboden bok i srce Spasitelja na križu živa je slika one neizmjerne ljubavi kojom je Bog poklonio svoga Jedinorođenog Sina da otkupi ljude i kojom je Krist sve nas ljubio tako silno da je samoga sebe žrtvovao za nas. Štovanjem Srca Isusova častimo ljubav Boga i Isusa Krista prema ljudskom rodu u uzvišenom znaku probodenog Srca. Bog poznaje naume i misli ljudskog srce. On ih želi oplemeniti svojom ljubavi i žrtvom. Pobožnost Presvetome Srcu ne želi nas uplašiti ili opteretiti. Naprotiv, želi nam otvoriti put Božjoj ljubavi i njegovom milosrđu, posebno onima koji su slomljena srca i klonule duše. Zato nas Spasitelj poziva: „Dođite k meni, svi vi izmoreni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene, jer sam krotka i ponizna srca“ (Mt 11,28-29). Iz tog će poziva izrasti tradicionalna pobožnost Srcu Isusovu. Današnji pogled na pobožnost Presvetome Srcu nije nešto nebitno i nevažno. Modernom čovjeku vjere, kršćaninu pobožnost itekako može pomoći da ponovno otkrije vrelo ljubavi Boga i čovjeka, čiste savjesti i mjesto snage za podnošenje žrtve. Čovjek današnjice je više čovjek razuma nego srca, pa ponekad postane emocionalni invalid ili čovjek koji, ako razumom ne vidi, ne vjeruje. „Čovjek može samo srcem dobro vidjeti. Ono, bitno očima je nevidljivo“, kaže autor Malog Princa, Antoine de Saint-Exupèry. Slavna je izreka francuskog filozofa B. Pascala: „Srce ima svoje razloge koje razum ne poznaje“ (Misli br. 277). Upravo, nas pobožnost usmjerava da postanemo ljudi srca, koje je poput Spasiteljevog otvoreno za ljubav, žrtvu i prihvaćanje drugog čovjeka. Tek kada promijenimo svoje srce po Srcu Isusovu, naš razum će dobiti božansku dimenziju kojom ćemo moći osluškivati Božji glas i živjeti u skladu s Bogom i ljudima. Važno je da čovjek posveti svoje srce, to jest, svoje biće, bit, Bogu. Značajna je vjeroispovijest Izraelaca nazvana Shema Israel: „Čuj, Izraele, Gospodin je Bog naš. Zato ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim i svom dušom svojom i svom snagom svojom“ (Pnz 6,4-5). I Isus će ovu rečenicu smatrati „najvećom zapovijedi u Zakonu“. Vjera srca, dakle, ne znači sentimentalnu pobožnost nego apsolutno pristajanje svim bićem uz Boga.