O Verbumovoj knjizi »Znakovi života: tumačenje katoličkih vjerovanja, pobožnosti i
običaja« govori Marito Mihovil Letica
Često se, gotovo svakodnevno,
susrećemo s riječima »znak« i »život«. Navedene riječi dovoljno su nam poznate, jasne,
držimo ih samorazumljivima, tako da nam pri komunikaciji u golemoj većini slučajeva
ne pričinjaju poteškoće, ne čine nam se višeznačnima odnosno značenjski metaforičnima. No,
stvari stoje umnogome drukčije ako se zapitamo što dotične riječi znače u filozofiji
i teologiji. Znak bi se ponajprije mogao odrediti kao sve ono što upućuje na nešto
drugo; ili, drukčije kazano: znak je sve što od onoga prethodno spoznatog vodi spoznaji
neke druge zbiljnosti. Pritom između znaka i označenoga mora postojati jasna povezanost.
Vrijedi spomenuti da su se znakovima već bavili najumniji starogrčki filozofi: Platon
u dijalogu »Kratil«, Aristotel u svojim logičkim spisima, da bi stoici sva ta doumljivanja
proširili pitanjem nalazi li se istinitost u označenome, u znaku ili u samome mišljenju.
A sv. Augustin je smatrao da znak ostavlja ne samo dojam na osjetila nego evocira
u mišljenju nešto drugo, što izmiče osjetilima. Augustinu posebno bijahu važni oni
znakovi koji nisu prirodni (primjerice, dim je prirodni znak vatre) – nego znakovi
koji su svjesno dani kao proizvodi čovjekova duha, koji upućuju na nešto povrh sebe,
na nešto nadnaravno, onostrano, transcendentno. Upravo su takvi znakovi važni za vjeru,
religiju, teologiju. Što se pak života tiče, i taj pojam bijaše od samoga početka
predmetom različitih tumačenja. Ovdje ćemo ih sve ostaviti po strani i usredotočiti
se na prevažno, sudbonosno pitanje: Ima li život smisla isključivo u sebi samome;
ili život ujedno ima smisla, i to istinskoga i pravoga smisla, izvan samoga sebe –
u svrsi koju je životu zacrtao Bog? Ovdje valja primijetiti da je u tom pogledu grčki
jezik bogatiji i prikladniji od hrvatskoga. Naime, kada se u proslovu Evanđelja po
Ivanu kaže »u njoj bijaše život, / i život bijaše ljudima svjetlo«, tada nam je imati
na umu da riječ »život« u Ivana zadobiva uvijek smisao nadnaravnoga, vječnoga života,
koji je krajnja zbiljnost čovjekove egzistencije pa ga s pravom kadšto nazivamo eshatološkim
životom. U tom značenju Ivan rabi pojam »zoé«. A naravni, biološki, vremeniti život
označen je riječju »bios«. Iz prethodnoga biva jasnim da »život« nije za kršćane jednoznačan
pojam. Prisjetimo se: »Apostolsko vjerovanje« završava ispovijedanjem vjere u »uskrsnuće
tijela« i »život vječni«, a u »Nicejsko-carigradskome vjerovanju« se na koncu spominje
»uskrsnuće mrtvih« i »život budućega vijeka«. To što s pouzdanjem, vjerom i nadom
možemo govoriti o vječnome životu, valja nam zahvaliti Isusovu uskrsnuću i uzašašću,
čime je obeskrijepljena smrt, a život uzdignut i zamilovan vječnošću – zaista, događajem
Bogočovjeka Isusa Krista harmoniziran je biološki i eshatološki život, harmoniziran
za vječnost. O znakovima i životu na osobit način govori knjiga koja već u naslovu
ujedinjuje dotična dva pojma. Posrijedi je djelo »Znakovi života: tumačenje katoličkih
vjerovanja, pobožnosti i običaja«, čiji je autor ugledni američki teolog Scott Hahn,
obraćenik s protestantizma na katoličanstvo. Djelo je na hrvatskome jeziku objavila
izdavačka kuća Verbum 2011. godine. Sa stražnjega ovitka citiram promidžbeni nagovor
na čitanje: »Scott Hahn, autor uspješnice ′Gozba Jaganjčeva′, u knjizi ′Znakovi
života′ pristupačno i sveobuhvatno obrazlaže temeljne stvarnosti vjerskoga života
i prakse, vodeći čitatelje k boljemu poznavanju katoličkih obreda, običaja i molitava.
/ ′Znakovi života′ su jasan i sveobuhvatan vodič kroz biblijska vjerovanja i povijesne
običaje nastale na temelju katoličkoga nauka i prakse. Posvetivši jedno poglavlje
svakoj temi, autor vodi čitatelja na put koji osvjetljava korijene i značenje brojnih
stvarnosti koje tvore dio zajedničke zapadne vjerske i kulturne baštine, uključujući
znak križa, misu, sakramente, molitvu sa svecima, anđele čuvare, svete slike i relikvije,
slavlje Uskrsa, Božića i ostalih blagdana, dnevne molitve i još mnogo toga. Svako
poglavlje zaključuje se odjeljkom ′Prebirite u srcu′ koje čitatelju pomaže da spomenute
prakse i pobožnosti usvoji u osobnomu duhovnom životu. / Ovako sastavljena, ova je
knjiga namijenjena svima koji žele produbiti i poboljšati svoju vjersku kulturu i
informiranost.« Najveća vrijednost ove knjige je njezina životnost i autentičnost:
autor je pisao potaknut uvelike vlastitim iskustvom. Možda će ponekom čitatelju zasmetati
stanovita dramatičnost, teatralnost, napregnuto gorljiv zanos koji je svojstven američkim
autorima. No taj vjerski entuzijazam valja shvatiti kao odliku stila, kao način predočavanja,
objavljivanja duboko proživljenih osobnih vjerskih iskustava. I kao način da se zainteresiraju,
pridobiju čitatelji, da im se približe temeljne i životodajne kršćanske istine. Pogovor
knjige »Znakovi života«, knjige koja ima 11 poglavlja i zaprema 274 stranice, završava
rečenicama: »Mi smo na hodočašću tijekom cijeloga našeg života. Ovu sam knjigu
započeo pričom o mojemu kasnonoćnom putovanju do križa, mojom kasnonoćnom krunicom
izmoljenom na ulicama susjedstva. Ono što sam naučio, međutim, jest to da moj identitet
putnika nije tek povremen, nego polutrajan. Naime, mi više ne putujemo prema zemaljskom
gradu, kao što su činili Isusovi učenici u 1. stoljeću. Naš je Jeruzalem na nebu,
a mi ćemo ištiti, tražiti i kucati sve dok ne stignemo tamo. Mi više ne tražimo zemaljski
hram; jer Bog nas izgrađuje, kroz našu molitvu, kao nebeski hram. / I tako ova knjiga
završava kao što je i počela. Ljubljeni, mi smo sad djeca Božja, ali još nismo stigli
kući. Bog je naš Otac, ali on je na nebu. Zbog toga se suočavamo s krizama, da bi
nas to podsjetilo da smo hodočasnici koji još putuju. Naš Otac koristi te trenutke
da nas promijeni, da nas ubrza na tom putu, da hodočasnike pretvori u svece. / Ištimo,
tražimo, kucamo. Idemo svojim hodočasničkim putem. Pronalazimo milost koja nam je
potrebna – iako ne uvijek milost kakvoj smo se nadali ili kakvu smo očekivali. Primamo
onakvu milost kakvu bi savršen Otac dao svojoj djeci na njihovu putu kući.« Putokazi
na tom putu kući svakako su znakovi koji nas vode do života, života vječnoga. Vjerovanja,
pobožnosti i običaji u Katoličkoj Crkvi bit će nam znatno razumljiviji pomoću mistagogije,
odnosno uvođenja u otajstva. Time će čovjek putnik, hodočasnik, »homo viator« vidjeti
iza znakova one zbiljnosti koje ti znakovi označavaju. Čak su i Isusova čudesa ponajprije
»znakovi«; primjerice u 2. poglavlju Evanđelja po Ivanu čitamo: »Tako, u Kani Galilejskoj,
učini Isus prvo znamenje i objavi svoju slavu te povjerovaše u njega njegovi učenici.«
Ta znamenja uvijek upućuju na božansku i transcendentnu stvarnost. Kada je Isus ozdravljao
bolesne i uzete – tjelesno ozdravljenje bijaše izvanjski znak većega ozdravljenja,
unutarnjega, duhovnoga. Jer čovjekovo će tijelo prije ili kasnije onemoćati i umrijeti,
a duhovno ozdravljenje omogućuje život vječni. Riječ je zapravo o novome stvaranju,
činu koji je moguć samo Bogu. O tome i o drugim kršćanskim znakovima života može
se mnogo toga pročitati u dotičnoj knjizi Scotta Hahna. Duhovno je to i nadahnuto
štivo koje vodi do molitve, vjerovanja, pobožnosti. Stoga zavrjeđuje otvorenu pohvalu
i zdušnu preporuku.