2014-06-25 18:00:15

O Verbumovoj knjizi »Znakovi života: tumačenje katoličkih vjerovanja, pobožnosti i običaja« govori Marito Mihovil Letica


RealAudioMP3 Često se, gotovo svakodnevno, susrećemo s riječima »znak« i »život«. Navedene riječi dovoljno su nam poznate, jasne, držimo ih samorazumljivima, tako da nam pri komunikaciji u golemoj većini slučajeva ne pričinjaju poteškoće, ne čine nam se višeznačnima odnosno značenjski metaforičnima.
No, stvari stoje umnogome drukčije ako se zapitamo što dotične riječi znače u filozofiji i teologiji. Znak bi se ponajprije mogao odrediti kao sve ono što upućuje na nešto drugo; ili, drukčije kazano: znak je sve što od onoga prethodno spoznatog vodi spoznaji neke druge zbiljnosti. Pritom između znaka i označenoga mora postojati jasna povezanost. Vrijedi spomenuti da su se znakovima već bavili najumniji starogrčki filozofi: Platon u dijalogu »Kratil«, Aristotel u svojim logičkim spisima, da bi stoici sva ta doumljivanja proširili pitanjem nalazi li se istinitost u označenome, u znaku ili u samome mišljenju. A sv. Augustin je smatrao da znak ostavlja ne samo dojam na osjetila nego evocira u mišljenju nešto drugo, što izmiče osjetilima. Augustinu posebno bijahu važni oni znakovi koji nisu prirodni (primjerice, dim je prirodni znak vatre) – nego znakovi koji su svjesno dani kao proizvodi čovjekova duha, koji upućuju na nešto povrh sebe, na nešto nadnaravno, onostrano, transcendentno. Upravo su takvi znakovi važni za vjeru, religiju, teologiju.
Što se pak života tiče, i taj pojam bijaše od samoga početka predmetom različitih tumačenja. Ovdje ćemo ih sve ostaviti po strani i usredotočiti se na prevažno, sudbonosno pitanje: Ima li život smisla isključivo u sebi samome; ili život ujedno ima smisla, i to istinskoga i pravoga smisla, izvan samoga sebe – u svrsi koju je životu zacrtao Bog? Ovdje valja primijetiti da je u tom pogledu grčki jezik bogatiji i prikladniji od hrvatskoga. Naime, kada se u proslovu Evanđelja po Ivanu kaže »u njoj bijaše život, / i život bijaše ljudima svjetlo«, tada nam je imati na umu da riječ »život« u Ivana zadobiva uvijek smisao nadnaravnoga, vječnoga života, koji je krajnja zbiljnost čovjekove egzistencije pa ga s pravom kadšto nazivamo eshatološkim životom. U tom značenju Ivan rabi pojam »zoé«. A naravni, biološki, vremeniti život označen je riječju »bios«. Iz prethodnoga biva jasnim da »život« nije za kršćane jednoznačan pojam.
Prisjetimo se: »Apostolsko vjerovanje« završava ispovijedanjem vjere u »uskrsnuće tijela« i »život vječni«, a u »Nicejsko-carigradskome vjerovanju« se na koncu spominje »uskrsnuće mrtvih« i »život budućega vijeka«. To što s pouzdanjem, vjerom i nadom možemo govoriti o vječnome životu, valja nam zahvaliti Isusovu uskrsnuću i uzašašću, čime je obeskrijepljena smrt, a život uzdignut i zamilovan vječnošću – zaista, događajem Bogočovjeka Isusa Krista harmoniziran je biološki i eshatološki život, harmoniziran za vječnost.
O znakovima i životu na osobit način govori knjiga koja već u naslovu ujedinjuje dotična dva pojma. Posrijedi je djelo »Znakovi života: tumačenje katoličkih vjerovanja, pobožnosti i običaja«, čiji je autor ugledni američki teolog Scott Hahn, obraćenik s protestantizma na katoličanstvo. Djelo je na hrvatskome jeziku objavila izdavačka kuća Verbum 2011. godine. Sa stražnjega ovitka citiram promidžbeni nagovor na čitanje:
»Scott Hahn, autor uspješnice ′Gozba Jaganjčeva′, u knjizi ′Znakovi života′ pristupačno i sveobuhvatno obrazlaže temeljne stvarnosti vjerskoga života i prakse, vodeći čitatelje k boljemu poznavanju katoličkih obreda, običaja i molitava. / ′Znakovi života′ su jasan i sveobuhvatan vodič kroz biblijska vjerovanja i povijesne običaje nastale na temelju katoličkoga nauka i prakse. Posvetivši jedno poglavlje svakoj temi, autor vodi čitatelja na put koji osvjetljava korijene i značenje brojnih stvarnosti koje tvore dio zajedničke zapadne vjerske i kulturne baštine, uključujući znak križa, misu, sakramente, molitvu sa svecima, anđele čuvare, svete slike i relikvije, slavlje Uskrsa, Božića i ostalih blagdana, dnevne molitve i još mnogo toga. Svako poglavlje zaključuje se odjeljkom ′Prebirite u srcu′ koje čitatelju pomaže da spomenute prakse i pobožnosti usvoji u osobnomu duhovnom životu. / Ovako sastavljena, ova je knjiga namijenjena svima koji žele produbiti i poboljšati svoju vjersku kulturu i informiranost.«
Najveća vrijednost ove knjige je njezina životnost i autentičnost: autor je pisao potaknut uvelike vlastitim iskustvom. Možda će ponekom čitatelju zasmetati stanovita dramatičnost, teatralnost, napregnuto gorljiv zanos koji je svojstven američkim autorima. No taj vjerski entuzijazam valja shvatiti kao odliku stila, kao način predočavanja, objavljivanja duboko proživljenih osobnih vjerskih iskustava. I kao način da se zainteresiraju, pridobiju čitatelji, da im se približe temeljne i životodajne kršćanske istine. Pogovor knjige »Znakovi života«, knjige koja ima 11 poglavlja i zaprema 274 stranice, završava rečenicama:
»Mi smo na hodočašću tijekom cijeloga našeg života. Ovu sam knjigu započeo pričom o mojemu kasnonoćnom putovanju do križa, mojom kasnonoćnom krunicom izmoljenom na ulicama susjedstva. Ono što sam naučio, međutim, jest to da moj identitet putnika nije tek povremen, nego polutrajan. Naime, mi više ne putujemo prema zemaljskom gradu, kao što su činili Isusovi učenici u 1. stoljeću. Naš je Jeruzalem na nebu, a mi ćemo ištiti, tražiti i kucati sve dok ne stignemo tamo. Mi više ne tražimo zemaljski hram; jer Bog nas izgrađuje, kroz našu molitvu, kao nebeski hram. / I tako ova knjiga završava kao što je i počela. Ljubljeni, mi smo sad djeca Božja, ali još nismo stigli kući. Bog je naš Otac, ali on je na nebu. Zbog toga se suočavamo s krizama, da bi nas to podsjetilo da smo hodočasnici koji još putuju. Naš Otac koristi te trenutke da nas promijeni, da nas ubrza na tom putu, da hodočasnike pretvori u svece. / Ištimo, tražimo, kucamo. Idemo svojim hodočasničkim putem. Pronalazimo milost koja nam je potrebna – iako ne uvijek milost kakvoj smo se nadali ili kakvu smo očekivali. Primamo onakvu milost kakvu bi savršen Otac dao svojoj djeci na njihovu putu kući.«
Putokazi na tom putu kući svakako su znakovi koji nas vode do života, života vječnoga. Vjerovanja, pobožnosti i običaji u Katoličkoj Crkvi bit će nam znatno razumljiviji pomoću mistagogije, odnosno uvođenja u otajstva. Time će čovjek putnik, hodočasnik, »homo viator« vidjeti iza znakova one zbiljnosti koje ti znakovi označavaju. Čak su i Isusova čudesa ponajprije »znakovi«; primjerice u 2. poglavlju Evanđelja po Ivanu čitamo: »Tako, u Kani Galilejskoj, učini Isus prvo znamenje i objavi svoju slavu te povjerovaše u njega njegovi učenici.« Ta znamenja uvijek upućuju na božansku i transcendentnu stvarnost. Kada je Isus ozdravljao bolesne i uzete – tjelesno ozdravljenje bijaše izvanjski znak većega ozdravljenja, unutarnjega, duhovnoga. Jer čovjekovo će tijelo prije ili kasnije onemoćati i umrijeti, a duhovno ozdravljenje omogućuje život vječni. Riječ je zapravo o novome stvaranju, činu koji je moguć samo Bogu.
O tome i o drugim kršćanskim znakovima života može se mnogo toga pročitati u dotičnoj knjizi Scotta Hahna. Duhovno je to i nadahnuto štivo koje vodi do molitve, vjerovanja, pobožnosti. Stoga zavrjeđuje otvorenu pohvalu i zdušnu preporuku.








All the contents on this site are copyrighted ©.