Uz liturgijska čitanja blagdana Uzašašća razmišlja pater Siniša Štambuk

Dragi vjernici,
pred nama je blagdan Isusova uzašašća. Evanđeoski odlomak koji nam ove godine donose liturgijska čitanja, odnosi se na sam svršetak Matejeva evanđelja, a kako nije dug pročitat ću ga:
Iz svetog Evanđelja po Mateju (Mt 28, 16-20).
U ono vrijeme: Jedanaestorica pođoše u Galileju na goru kamo im je naredio Isus. Kad ga ugledaše, padoše ničice preda nj. A neki posumnjaše. Isus im pristupi i prozbori: »Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.«
Ako je ovdje riječ o svršetku Matejeva evanđelja, pa i Isusova povijesnoga boravka među nama, vjerojatno si postavljamo pitanje: Pa, dobro: Isus je živio, naučavao, činio čudesa; pa je lažno optužen, razapet na križu umro! Bog Otac ga je treći dan uskrisio svojim Duhom... ali što sad?! Kako to ulazi u moj život i u moju povijest? Je li stvarno riječ o nekakvom zaključenju ili zatvaranju posljednjega poglavlja ovog evanđelja?
Gospodinovo uzašašće na nebo i uzlazak u Božji svijet i na božansku razinu opstojnosti nije zaključak, smiraj i svršetak naše vjere, nego njezin početak! Na zemlji je to početak novoga svijeta, zapravo: novoga života; života po Božjemu planu i po Njegovu Srcu!
Brdo na koje stižu učenici nakon Isusova uskrsnuća nije nužno neko tvarno, materijalno brdo; nego vjerojatno brdo Blaženstava na koje Isus poziva svoje učenike. Kao da kaže: Stavite u praksu, usvojite u svoj život ona blaženstva kojima sam vas poučio i vidjet ćete me?
Galileja nas upućuje na mjesto Isusova života i djelovanja; na domovinu i na svakodnevicu u kojoj je djelovao kao drvodjelja. To je ujedno i početno mjesto odakle učenici kasnije silaze u svijet te živeći novim životom, očekuju Silu odozgor; Dar Očev, koji im je Isus obećao poslati.
Čini se da oni među nama koji ne uzlaze na ovu goru ili brdo, ne uspijevaju vidjeti Uskrsloga. To što je riječ o Jedanaestorici, govori nam da se Juda već opredijelio za nešto što nisu blaženstva na koja nas Bog u Isusu poziva.
Kako vidimo, Judi nije bilo od koristi što je bio jedan od Dvanaestorice; što je bio izabran. Isus je već prije i u više navrata upozorio na to da slušati Božju riječ, a ne vršiti ju, znači graditi na pijesku. Kao da kaže: nije važno to što sebe smatraš vjernikom i što misliš da si bolja ili bolji od tolikih; niti je važno to što si biskup ili svećenik; redovnica ili redovnik; ne spašava te to, nego vršenje Božje volje, koja je izražena u njegovoj riječi...
Ovdje se nazire važnost i veličina dara slobode koji nam je darovan; utoliko, naravno, i veličina osobne odgovornosti.
Dakle, oni koji prihvaćaju blaženstva i usvajaju ih u svoj život te po njima žive, vidjet će Uskrsloga i klanjat će mu se, jer će u njemu spoznati pravoga Boga te to poklonstvo nije interesno niti poklonstvo straha, nego poklonstvo radosti i zahvalnosti za Otajstvo koje nam Bog daje upoznati.
To što su neki posumnjali možda nam može posredovati istinu da u životu Isusovih učenika i vjernika ne postoji apsolutna sigurnost ili totalna očevidnost stvari vjere i to vjerojatno zato što otajstva vjere nadilaze ovaj svijet i u njemu se nikad ne iskazuju u potpunosti. Osim toga, sumnje i nesigurnost jesu karakteristike našega zemaljskoga stanja i života u tijelu, makar ne i po tijelu. Naše stanje rađa sumnjom i nesigurnošću s obzirom na Isusova blaženstva: ostaviti sve; moliti za neprijatelje; kad protiv nas lažu i napadaju nas, da se radujemo... Tu svakako ima mjesta za pitanja, za nesigurnost, ali Isus nam je dao primjer; On je naš model...
»Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Kaže im Isus. Na početku svoga javnoga djelovanja; kad je bio na kušnji u pustinji, Đavao mu je ponudio sva blaga i bogatstva i svu vlast. Isus je to odbio. Njegova vlast ne dolazi od Đavla nego od Oca i nije vladanje silom i bogatstvom nad drugima, nego u ljubavi. Njegova vlast nije samo na zemlji nego i na Nebu, što upućuje na to da je Njegovoj vlasti sve podložno.
Isus naposljetku učenike šalje u svijet da sve narode učine učenicima tj. onima koji slušaju, prigrljuju i vrše Božju riječ i žive prema blaženstvima. Svi su narodi; ljudi svih vremena i podneblja, pozvani postati Isusovim učenicima; sinovima i kćerima Božjim u uskrslomu Kristu. Krštenje ovdje ima ponešto izmijenjeno i rekao bih duhovno značenje: uroniti sve narode u zbilju; u život Oca i Sina i Duha Svetoga; u život Presvetoga Trojstva, koji na vidljivi način započinje sakramentom krštenja pojedine osobe. Isus ne kaže Bit ću s vama nego ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta. S nama je u svojoj riječi; u svom nauku; u Euharistiji i u svim ostalim sakramentima; na Gori blaženstava; s nama je u Duhu Svetomu, kojega iščekujemo. On u vjeri zaista jest s nama…
Dragi vjernici, svatko je od vas pozvan u Galileju svakodnevice; pozvan uspinjati se na Goru blaženstava kako bi vidjeli i susreli Gospodina; kako bi od njega bili poslani naviještati novi svijet i novi život sinova i kćeri Božjih, u Isusu Kristu, a On je u sve dane naše zemaljske domovine, s nama – Amen.