Prikaz »Rječnika tuđica i hrvatskih riječi« Ivana Branka Šamije pripremio Marito Mihovil
Letica
Bit će uputno na početku
iznijeti nekoliko biografskih i bibliografskih podataka o autoru »Rječnika tuđica
i hrvatskih riječi«. Ivan Branko Šamija hrvatski je književnik, prevoditelj, jezikoslovac
i rječničar. Rođen je 1937. u Lovreću, mjestu u Imotskoj krajini. Na Filozofskome
fakultetu u Zagrebu diplomirao je francuski jezik i komparativnu književnost. Vrijedi
spomenuti da Šamijinih deset monodrama pod zajedničkim nazivom »Prkos« bijahu prvonagrađene
na smotri »Raosovi dani« 2001. godine. Od mnoštva leksikografskih djela Ivana Branka
Šamije, navest ću samo neka: »Razlikovnica hrvatskoga i srpskoga jezika« (u suautorstvu
s Draženom Lukačićem), 1992.; »Rječnik imotskoga govora« (u suautorstvu s Petrom Ujevićem),
2001.; »Prinosi rječnjaku i pravopisu hrvatskomu«, 2007.; »Slikovni rječnik Imotske
krajine« (u suautorstvu s Pericom Tucakom), 2010.; »Hrvatski rječotvornik«, 2011.;
te »Rječnik jezika hrvatskoga«, objavljen 2012., prvi rječnik poslije 19. stoljeća,
odnosno preporodnoga doba, koji integrira štokavsko, kajkavsko i čakavsko jezično
blago. Valja k tome kazati da taj Šamijin troidiomski štokavsko-kajkavsko-čakavski
rječnik sadrži između ostalih i više od deset tisuća riječi koje ne bijahu zastupljene
u dotadašnjim rječnicima hrvatskoga jezika. Inače je Šamija poznat kao autor brojnih
novotvorenica, a navest ću tek neke od njih: »blagoćudnik«, »brisovnica«, »dojavnik«,
»imenoslovnik«, »jezikovnik«, »plovidbenica«, »razornjak«, »ugodilica«, »vježbovni«,
»zakupovnica«, »žrtvoslov«... Nagrađen je za novotvorenice »smećnjak« (′kontejner
za smeće′) i »osobnica« (′osobna karta′). Treba uza sve dometnuti da je na prijedlog
Ivana Branka Šamije predsjednik dr. Franjo Tuđman dao oživjeti odnosno uvesti u jezičnu
praksu riječ »domovnica«, zapostavljenu i gotovo zaboravljenu zamalo čitavo stoljeće. Iz
te i takve brige za hrvatski jezik, iz mara i pomnje oko iznalaženja dobroga kriterija
kojim bi se uzmogle očuvati vlastitosti i samosvojnost jezika nam hrvatskoga, a da
u isti mah odnos prema tuđicama ne bude rigidan i isključiv, proizišlo je i novo Šamijino
jezikoslovno djelo: »Rječnik tuđica i hrvatskih riječi«, koji sadrži oko dvadeset
tisuća temeljnih riječi ili natuknica. Dotično je djelo objelodanjeno u Zagrebu početkom
2014. godine, u nakladništvu Društva Lovrećana Zagreb. Autor u »Uvodniku« pojašnjava:
»Rječnik tuđica i hrvatskih riječi, za razliku od rječnikâ stranih riječi, rječnik
je tuđih/stranih i hrvatskih riječi. Za tuđice (strane riječi) poredane u lijevome
stupcu rječnika, dane su hrvatske istovrjednice, [...] Ako hrvatska zamjenjivica nije
poznata ili se čini nepoznatom, njezino značenje dopunjeno je primjerom, [...]« Autor
nadalje tumači da ustrojstvo »Rječnika« čine jednoznačnice, višeznačnice i međunarodnice,
te ističe da se tuđice ne odbacuju, posebice one tuđice koje su prihvaćene, poglavito
europeizmi što se udomaćiše u hrvatskome jeziku, kao primjerice: »avion«, »bejzbol«,
»gastronomija«, »internist«, »medicina«, »negacija«, »original«, »parametar«, »protein«,
»recept«, »uniforma« i sl. Jednoznačnice su, kako pojašnjava Šamija, one riječi
koje imaju samo jedno značenje ili samo jednu vrijednost, a takve su primjerice: njemačka
riječ »auspuh« (′ispušnik′), mađarska riječ »cipela« (′postola′), češka riječ »dostatan«
(′dovoljan′), ruska riječ »dozvoliti« (′dopustiti′), turska riječ »dugme« (′puce′),
latinska riječ »kompozitor« (′skladatelj′), francuska riječ »marš« (′koračnica′),
grčka riječ »muzika« (′glazba′) itd. Za razliku od jednoznačnica, višeznačnice su
tvorenice koje imaju više značenja. Ivan Branko Šamija za primjer višeznačnice navodi,
između inih, riječ »fabrika«. Posrijedi je riječ kojoj je podrijetlo latinsko i znači
′tvornica′, ′proizvodni pogon′. To značenje riječ je zadržala u talijanskome (»la
fabbrica«), u njemačkome (»die Fabrik«) i u srpskome (»fabrika«), dok je u francuskome
jeziku »la fabrique« ustvari tvornica pojedinih predmeta (npr. odjeće, obuće), a engleska
riječ »fabric« znači ′sukno′, ′tkanina′. Šamija ističe da je to dokazom kako riječ
istoga podrijetla, latinskoga, u različitim sredinama odnosno jezicima dobiva različito
značenje. Kao jednu od rijéčî koje u surječju iliti kontekstu dobivaju značenje,
Šamija u predslovlju svojega »Rječnika« obrađuje latinsku riječ »materijal« i pridaje
joj devet značenja: »građevinski materijal« je ′građa′; »materijal uzet iz prirode«
je ′sirovina′; »materijal za završetak istraživanja« su ′podatci′; »materijal za izradbu
knjige« su ′izvori′; »materijal za učenje« je ′školsko gradivo′; »uredski materijal«
je ′uredski pribor′; »pisani materijal« su ′spisi′; »sanitetski materijal« je ′zdravstveni
pribor′; te »ljudski materijal« u vojnom nazivlju ima značenje ′ljudstvo′. Uputno
je navesti i jedan primjer kako u dotičnom su rječniku obrađene pojedine riječi. Primjerice
za pojam »radio« – koji nam etimološki dolazi od latinskoga glagola »radiare« u značenju
′sjati′, ′isijavati′, ′zračiti′ – Šamija podastire odredbe: 1. ′prijenos signala i
zvukova pomoću elektromagnetičnih valova′ te pod 2. daje dva značenja: a. ′radioprijamnik′
i b. ′radiopostaja′. U ovome radijskom osvrtu mi je ustanoviti da nam je Ivan Branko
Šamija u »Rječniku tuđica i hrvatskih riječi« dao smjerokazan primjer kako u pristupu
jeziku nam hrvatskome valja izbjegavati loše krajnosti; a prva loša krajnosti bi bila
da uvijek nastojimo rabiti stranu riječ jer time tobože pokazujemo veću učenost, veću
otvorenost u smislu nekakvoga jezičnoga kozmopolitizma ili tomu slično, dok bi druga
nepoželjna krajnost bila da u maniri strogoga jezičnog purizma izbacujemo iz diskursa
sve riječi stranoga podrijetla, nastojeći im pošto-poto naći hrvatske zamjenjivice.
U tom se smislu valja prisjetiti naputaka Franje Račkoga i Bogoslava Šuleka, naputaka
koji se nahode u nekovrsnoj dijalektičkoj napetosti, a njihova nam sinteza (»via eminentiae«)
može i danas biti mjerodavnom i poticajnom. Rački kaže: »Što se dobro naški izraziti
dade, evala!, inače bolje je tudju rěč pridèržati.« Šulek pak ističe »vrsnoću hrvaštine
i preimućstvo njezine gibkoće i okretnosti, jer će jim udariti u oči preciznost, jedrina
i lakoća naših nazivah naspram inostranim«. Budući da nema među riječima pravih
sinonima iliti istoznačnica, posrijedi su različiti stupnjevi bliskoznačnosti odnosno
sličnoznačnosti. Stoga je jasno da ni jedan rječnik, koje god vrste i namjene bio,
ipak ne podastire potpune istovrjednice; nego nudi mogućnost izbora s obzirom na polja
uporabe pojedinih riječi te upućuje na različita surječja u kojima se one pojavljuju.
Hoćemo li uporabiti stanovitu hrvatsku riječ ili njezinu sličnoznačnicu odnosno, uvjetno
rečeno, istovrjednicu inojezičnog podrijetla, tuđicu koja se nerijetko posve udomaćila
– umnogome ovisi o surječju, ali isto tako i o funkcionalnom stilu te osobnim sklonostima
govornika ili pisca. No valja uvijek imati u vidu – što zorno pokazuje i ovaj vrlo
vrijedan i koristan Šamijin rječnik – da se hrvatski jezik s obzirom na svoje bogatstvo,
izražajne mogućnosti, tvorbenu plodnost, ljepotnu skladnju i blagozvučje, može takmiti
s tzv. velikim europskim i svjetskim jezicima. Stoga posuđene i udomaćene tuđice smijemo
držati našim hrvatskim i domaćim riječima – ali se nigdar ne smijemo tuđiti od jezika
nam hrvatskoga.