Uz misna čitanja 3. vazmene nedjelje razmišlja pater Alan Modrić

Uskrs je iza nas, nema više stola opskrbljenog jelom i pićem, obitelj i prijatelji su se razišli, vratili smo se u “sivu” svakodnevnicu, u život ispunjen radom i obvezama, u kojem postoji bojazan za sutra, koji je praćen tjeskobom i brigama, od kojega se želi pobjeći utječući se zabavi na sve moguće načine. Ne podsjeća li nas sve ovo na tipično duhovno i psihološko okruženje i mentalitet 21. stoljeća? Stoljeća u kojem radost traje toliko dugo koliko ima materijalnog veselja i užitka, a kada ono nestane, nestaju i snaga i volja za svakodnevnu borbu, za činiti dobro drugima, za slijediti istinske vrijednosti, a na kraju krajeva nestaje i poleta da se bude autentičnim i vjernim svjedokom Uskrsnuloga Gospodina Isusa Krista. Uglavnom, događa se mentalitet dvojice učenika na putu u Emaus, o čijem susretu s Uskrsnulim Pobjednikom nad smrću i zlom slušamo na 3. vazmenu nedjelju, a koji je najbolje opisan njihovim vlastitim riječima:”A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela”. A mi se nadasmo... Koliko se mi u svom životu nadamo da nakon Uskrsa sve ipak krene nekako na bolje, da postignemo uspjeh na radnom mjestu, u školi, u ljubavi i prijateljstvu, da bude novaca, blagostanja. Sve te naše nade utjelovljene su u ovoj dvojici učenika, koji tužni i snuždeni hodaju putem o kojem uopće i ne razmišljaju kamo ih vodi, jer beznađe i očaj su ih pritisnuli do tolike mjere da više i ne stupaju putovima stvarnosti, nego lutaju cestama života, upravo kao što se ista stvar događa velikom broju muškaraca i žena 21. stoljeća.
Toj dvojici učenika na određeni način u misnim čitanjima 3. vazmene nedjelje biva suprotstavljen lik sv. Petra, koji neustrašivo svjedoči vjeru u Uskrsnuloga pred Židovima, što ga je moglo stajati gubitka života: ”Bog ga uskrisi oslobodivši ga grozote smrti jer ne bijaše moguće da ona njime ovlada.” U svojoj Prvoj poslanici apostol Petar ponavlja tu svoju vjeru svjedočeći da Krist “bijaše doduše predviđen prije postanka svijeta, ali se očitova na kraju vremena radi vas koji po njemu vjerujete u Boga koji ga uskrisi od mrtvih te mu dade slavu da vjera vaša i nada bude u Bogu.” Petar također i pokazuje svoju silnu radost koju prati nada u vječni život, služeći se riječima kralja Davida sadržanima u raznim psalmima:”Gospodin mi je svagda pred očima jer mi je zdesna da ne posrnem. Stog mi se raduje srce i kliče jezik, pa i tijelo mi spokojno počiva. Jer mi nećeš ostaviti dušu u Podzemlju ni dati da Pravednik tvoj truleži ugleda. Pokazat ćeš mi stazu života, ispunit me radošću lica svoga.” Odakle tolika radost, tolika vjera i ufanje čovjeku koji je nijekao Isusa pred drugima, koji je pobjegao od Njegovog križa, koji je bio očajan i izgubljen zbog Gospodinove smrti i ukopa? Sve to proizlazi upravo iz činjenice dubokog i proživljenog susreta s Uskrsnulim, drugovanja s Njime, spremnosti da se Petar, glavar zbora Apostola, podvrgne pouci i bude poslušan Uskrsnulome na Tiberijadskom jezeru, i da sve do smrti naviješta Radosnu vijest njegovog uskrsnuća.
A što je to što je preobrazilo dvojicu učenika na putu u Emaus i potaknulo ih da, unatoč očaju i tuzi u njihovim dušama, ipak smjelo i odvažno svjedoče: ”Doista uskrsnu Gospodin!” Odgovor nam daju oni sami: ”Nato oni pripovjede ono s puta i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha.” Dakle, oni susreću Isusa u onom činu koji je temeljni stup naše vjere i života i bez kojega se mi ne možemo smatrati uopće vjernim i autentičnim svjedocima svjetla i radosti Kristova Uskrsa: radi se o Euharistijskoj gozbi Njegove Riječi, Tijela i Krvi, koju na poseban način slavimo svake nedjelje, koja nije samo slavlje Dana Gospodnjeg, nego je i spominjanje Njegovog Uskrsa. Kada mi dušom i tijelom sudjelujemo na toj Euharistiji onda nam se otvaraju oči, prepoznajemo Isusa i shvaćamo da je On pobjednik nad smrću i zlom. Vraćajući se na riječi s početka ovog našeg razmišljanja, to znači da nije istina da je Uskrs iza nas, nego je on uvijek s nama, u našim životima, jer Gospodin Isus je uskrsnuo da bi obasjavao sve dane naših godina, da bi bio s nama u sve vrijeme sve do svršetka svijeta kako bi mi bili radosni unatoč poteškoćama, da bi imali nade protiv svake nade, da bi imali snage onda kada se čini da dalje više ne ide. Uskrsnuli nam je pokazao i utro put kojim nam je ići da bi i mi jednog dana došli do svoje konačne proslave. Neka nas na tome putu prati Njegova snaga i blagoslov, te zagovor naše moćne Odvjetnice, Blažene Djevice Marije.