Sveti Ivan XXIII. i sveti Ivan Pavao II. u očima njihovih tajnika

„Dvojica svetih papâ u očima onih koji su im bili blizu“, bila je tema briefinga održanoga u petak, 25. travnja, u predvorju Dvorane Pavao VI., povodom kanonizacijâ Ivana XXIII. i Ivana Pavla Drugoga. Na briefingu je govorio kardinal Stanisław Dziwisz, krakowski nadbiskup, osobni tajnik Ivana Pavla II., a iz mjesta Sotto il Monte, javio se kardinal Loris Capovilla, osobni tajnik Ivana Dvadeset i Trećega. Nazočan je bio i don Ezio Bolis, ravnatelj Zaklade Ivan XXIII. iz Bergama, i pater Federico Lombardi, ravnatelj Tiskovnoga ureda Svete Stolice.
Živio sam sa svecem – tim je riječima kardinal Stanisław Dziwisz započeo priču o 39 godina provedenih uz Karola Wojtyłu. Molitva, trpljenje, slušanje drugih, ali i povlašteni odnos s bolesnima, siromašnima i mladima; to je svetost Ivana Pavla Drugoga. A prije svega ustrajna molitva. Molio je samim svojim životom – rekao je kardinal Dziwisz. Cijeli je njegov život bio molitva. I sve što je radio prolazilo je kroz molitvu. Za koga je molio? Neki govore da je njegova molitva bila zemljopisna, odnosno da je svaki dan molio za neku zemlju, narod po narod – napomenuo je kardinal te dodao – Molio je za mir, pravednost, poštovanje osobe, poštivanje ljudskih prava, ali molio je i posebno za pojedine osobe.
Cijeli je njegov život bio obilježen trpljenjem. Najprije zbog gubitka majke i brata, a poslije, 13. svibnja 1981. godine, zbog atentata na Trgu svetoga Petra. Bio sam s njim u kolima hitne pomoći – rekao je kardinal. Još dok je bio pri svijesti, tiho je molio, i to za atentatora. Nije znao o komu je riječ, ali već mu je bio oprostio. A svoje je trpljenje prikazao za Crkvu, i za cijeli svijet – ispripovjedio je kardinal Dziwisz.
Ivan Pavao II. nije slučajno uvijek bio uz bolesne i najsiromašnije. Kao primjerice, u San Franciscu, kada je zagrlio dijete oboljelo od side, koje nitko nije htio dotaknuti, ili pak na brojnim svojim putovanjima u inozemstvo, kojih se prisjetio kardinal Dziwisz. Mnogo je putovao po Africi, i Aziji, ponajviše u siromašne zemlje – kazao je kardinal. I to kako bi dao glas ljudima koji su trpjeli zbog siromaštva, te kako bi upozorio bogate u cijelom svijetu da promijene svoj odnos prema zemljama kojima je potrebna pomoć.
Što se pak tiče njegove raspoloživosti za slušanje drugih, i to bez razlike, kardinal je rekao da ne znači da se slagao sa svime što bi čuo, ali je poštovao osobu; ne samo kršćane, nego i one koji ne vjeruju, nekršćane, Židove, muslimane, prema svima je imao veliko poštovanje. Zbog toga je bio vjerski vođe za sve ljude. Srušio je sve zidove. Mislim da je u tomu otvorio Crkvu svijetu, i svijet približio Crkvi – napomenuo je kardinal.
U Vatikanu je pak, uz pomoć Majke Terezije, papa Wojtyła osnovao centar za ljude u nevolji, a želio je i kontemplativni samostan, u kojemu sada boravi papa emeritus Benedikt Šesnaesti. I na kraju, ali ne i manje važno, kardinal je Dziwisz spomenuo poseban odnos Ivana Pavla II. s mladima. Bio je to prijateljski odnos; on je na samom početku shvatio da mladi postavljaju pitanja, da su osjetljivi, da ih valja pratiti i dati im odgovore – napomenuo je kardinal Dziwisz.
Ivana se XXIII. spomenuo kardinal Loris Capovilla, taj – kako je rekao sâm za sebe – stari, ganuti, zbunjen i ustrašeni svećenik. Djeci, pa i muslimanskoj, koja dolaze posjetiti mjesto Sotto il Monte, gdje je rođen papa Roncalli, kardinal – kako je rekao – govori o trenutku preminuća Angela Roncallija. Nisam vidio kako umire stari čovjek koji ima 81 godinu i 6 mjeseci; vidio sam kako umire dijete, jer je imao oči sjajne poput tvojih, u kojima je blistao sjaj krsne vode; i imao je osmjeh na ustima, poput tvojega, a koji je dobrota koja izlazi iz dubine srca – rekao je kardinal Capovilla.
Dva oka i osmjeh, to je opis pape Ivana. Nedužnost i dobrota. Isto to mogu reći i za Ivana Pavla II. – napomenuo je kardinal Capovilla koji je želio istaknuti i veličinu Karola Wojtyłe, pred čijim oltarom – kako je rekao – klečim zajedno sa svom njegovom braćom i djecom iz Poljske i iz cijeloga svijeta.
Osvrnuvši se potom na važnost Drugoga vatikanskog sabora, kardinal Capovilla se spomenuo riječi Ivana Pavla II. koji ga je nazvao trajnom obvezom cijeloga čovječanstva. I u oporuci je Ivan Pavao II. svima nama – nakon 27 godina papinstva, nakon što je prošao svim putovima svijeta, nakon što je govorio, katehizirao, evangelizirao, i taj veliki događaj nazvao najvećim vjerskim i povijesnim događajem XX. stoljeća – rekao: preporučujem onima koji će doći poslije mene da nastave istraživati… - napomenuo je kardinal Capovilla.
Na kraju se kardinal spomenuo blizine koju je cijeli svijet, zajedno s građanima Rima iskazao umirućem Ivanu XXIII., 3. lipnja 1963. godine. Kazao sam mu: Sveti Oče, ovdje nas je, u sobi, samo nekolicina, ali da vidite Trg… Mislio sam da će mi, po svojoj suzdržljivoj naravi, i protivan komplimentima, reći: 'Ma pusti!'. Međutim, rekao mi je: 'Normalno je da je tako, umire Papa. Ja volim njih, i oni vole mene!' – prisjetio se kardinal Capovilla.