U središtu ove nedjelje kojom se zaključuje Uskrsna osmina, a koju je sveti Ivan Pavao
II. naslovio Nedjeljom Božanskog Milosrđa, nalaze se slavne rane uskrslog Isusa –
kazao je Sveti Otac na početku današnje homilije tijekom kanonizacije pape Ivana XXIII.
i pape Ivana Pavla Drugoga. On ih je već pokazao kod prvog ukazanja Apostolima,
iste večeri, dan po suboti; na dan Uskrsnuća. No, te večeri, kao što smo čuli, nije
bilo Tome; a kad mu ostali rekoše da su vidjeli Gospodina, on odgovori da neće povjerovati
ako ne vidi i ne dodirne te rane. Nakon osam dana, Isus se opet pojavi u cenakulu,
među učenicima, a bijaše ondje i Toma; obrati mu se i pozva ga da mu dotakne rane.
I tada je taj čovjek, iskren i sklon osobnom provjeravanju, kleknuo pred Isusa i rekao:
„Gospodin moj i Bog moj!“ (Iv 20,28). Isusove su rane za vjeru skandal, ali su
i njezin dokaz. Stoga, rane uskrsnulog Isusa ne nestaju, nego ostaju kao trajni znak
Božje ljubavi prema nama i neophodne su za vjeru u Boga – ne u smislu Božje opstojnosti
– nego da je Bog ljubav, milosrđe i vjernost. Sveti Petar, Izaijinim riječima, piše
kršćanima: „Njegove vas rane iscijeliše“ (1 Pt 2,24; usp. Iz 53,5). Sveti Ivan
XXIII. i sveti Ivan Pavao II. imali su hrabrosti gledati Isusove rane, doticati njegove
ranjene ruke i proboden bok. Nisu se stidjeli Kristova tijela; nisu se Njime sablaznili,
Njegovim križem; nisu se sramili bratova tijela (usp. Iz 58,7), jer su u svakoj osobi
koja trpi, vidjeli Isusa. Bila su to dva hrabra čovjeka, otvorena Duhu Svetomu, i
Crkvi su i svijetu dali svjedočanstvo Božje dobrote i njegova milosrđa. Bili su
svećenici, biskupi i Pape dvadesetog stoljeća. Upoznali su njegove tragedije, ali
one ih nisu nadvladale. Jači je u njima bio Bog; jača je bila vjera u Isusa Krista,
Otkupitelja čovjeka i Gospodara povijesti; jače je u njima bilo Božje milosrđe koje
se očituje u Njegovim ranama; jača je bila Marijina majčinska blizina. U njima,
koji su kontemplirali Kristove rane i svjedočili Njegovo milosrđe, prebivala je „živa
nada“, zajedno s „neizrecivom i proslavljenom radošću“ (1 Pt 1,3.8); nada i radost
koju uskrsli Krist daje svojim učenicima, a koje im nitko ne može oduzeti; uskrsna
nada i radost, koje su prošle kroz kušnju ogoljenja, samoodreknuća, krajnje blizine
grešnicima, do mučne gorčine toga kaleža. To su nada i radost koje su dvojica svetih
Papa primili na dar od uskrslog Gospodina, i koje su obilno darovali Božjemu narodu,
zbog čega su primili vječno priznanje. Ovom radošću i ovom nadom disala je prva
kršćanska zajednica u Jeruzalemu, o kojoj govore Djela Apostolska (usp. 2,42-47),
kao što smo čuli u Drugome čitanju. To je zajednica u kojoj se živi bît Evanđelja,
tj. ljubav i milosrđe, u jednostavnosti i bratstvu. To je slika Crkve koju je
Drugi vatikanski koncil imao pred očima. Ivan XXIII. i Ivan Pavao II. surađivali su
s Duhom Svetim, kako bi Crkvu vratili u prvotno stanje i uskladili ju s njezinom izvornom
fizionomijom, onom koju su joj davali Sveti tijekom stoljeća. Nemojmo zaboraviti da
upravo zahvaljujući njima Crkva ide naprijed i raste. Prigodom sazivanja Koncila,
sveti je Ivan XXIII. pokazao posebnu poslušnost Duhu Svetom, dao se je voditi i bio
je pastir Crkve, vođa vođen Duhom. U tom je bilo njegovo veliko služenje Crkvi; stoga
ga rado zamišljam kao Papu poslušnosti Duhu Svetom. U tom služenju Božjemu Narodu,
sveti je Ivan Pavao II. bio Papa obitelji. Tako je naime jednom prilikom i sâm rekao,
da bi želio biti zapamćen kao Papa obitelji. Rado to naglašavam u vrijeme sinodalnih
promišljanja o obitelji i s obiteljima; koje on s Neba zacijelo prati i podržava.
Neka obojica svetih Pastira Božjega Naroda posreduju za Crkvu kako bi, tijekom
dvogodišnjega sinodalnog hoda, bila poslušna Duhu Svetom u pastoralnom služenju obitelji.
Neka nas obojica pouče da se ne sablaznimo Kristovim ranama, da uronimo u misterij
božanskoga milosrđa, koje se uvijek nada, uvijek prašta, jer uvijek ljubi. U nagovoru
prije molitve 'Kraljice Neba', pred više od petsto tisuća vjernika – kako je priopćio
pater Federico Lombardi, ravnatelj Tiskovnoga ureda Svete Stolice, – koji su na Trgu
svetoga Petra i u okolnim ulicama sudjelovali na Svetoj Misi povodom kanonizacije
pape Ivana XXIII. i pape Ivana Pavla II. Sveti je Otac rekao da želi, prije zaključenja
vjerskoga slavlja, pozdraviti sve i svima zahvaliti. Papa je zahvalio izaslanstvima
brojnih država, koja su došla iskazati poštovanje dvojici papa, koji su – kako je
rekao – na neizbrisiv način pridonijeli razvoju naroda i mira. Papa je posebice zahvalio
talijanskim vlastima na dragocjenoj suradnji. Srdačno je pozdravio hodočasnike
iz biskupije Bergama i Krakova, te ih potaknuo da časte spomen dvojice papa i da vjerno
slijede njihovo naučavanje. Zahvalio je svima koji su velikodušno pripremili ove nezaboravne
dane: Rimskoj biskupiji s kardinalom Vallinijem, Rimskoj općini i gradonačelniku Rima
Ignaciju Marinu, redarstvenicima, raznim organizacijama, udrugama i brojnim dragovoljcima. Pozdravljam
sve hodočasnike – ovdje na Trgu Svetoga Petra, u okolnim ulicama i drugim mjestima
u Rimu – također i sve koji su nam se pridružili putem radija i televizije; zahvaljujem
djelatnicima medija, koji su brojnim osobama omogućili sudjelovanje u ovom slavlju.
Posebno pozdravljam bolesne i stare, kojima su novi Sveci bili posebno bliski. A sada
se u molitvi obratimo Djevici Mariji, koju su sveti Ivan XXIII. i sveti Ivan Pavao
II. ljubili kao pravi njezini sinovi – zaključio je papa Franjo. Na koncu slavlja,
nakon što je pozdravio izaslanike, papa Franjo je prošao papamobilom Trgom Svetoga
Petra i Ulicom pomirenja, sve do Anđeoske tvrđave. Prema podatcima Tiskovnoga ureda
Svete Stolice, ukupno je u Rimu bilo osamsto tisuća hodočasnika, od kojih je na Trgu
Sv. Petra bilo njih petsto tisuća. Poslušajmo dojmove nekih hrvatskih hodočasnika: