Uz misna čitanja svetkovine Božanskoga milosrđa razmišlja pater Siniša Štambuk
Cenakul – dvorana
posljednje večere. Večer je uskrsne nedjelje. Žene su već jutros donijele vijest koju
im je priopćio Anđeo, ali učenici su idalje u nevjerici, neizvjesnosti i strahu. Zaključali
su se i skrivaju se, zatvoreni u nevjericu i razočaranost... To je stanje Isusovih
učenika na dan Uskrsa... U ovo ozračje zatvorenosti i tmurnosti; neizvjesnosti
i straha ulazi uskrsli Gospodin! Zaključana vrata; zatvoreni prozori, nevjerica i
razočaranost Njemu, Uskrslomu, ne predstavljaju zapreku. Njegov je pojavak među njima
uzrok velikog iznenađenja, čuđenja, nevjerice... Mir vama – kad im je pokazao
ruke i bok, obradovali su se, ali je ubrzo potom nastupio i osjećaj krivnje zbog toga
što su ga napustili i razbježali se; zbog toga što nisu povjerovali ženama; zbog toga
što su pred ostalim učenicima i narodom, ispali bijednici i kukavice; što su ostavili
loš dojam i loš primjer... »Mir vama! – ponovno im reče Isus – Kao što mene posla
Otac i ja šaljem vas.« To rekavši, dahne u njih te im reče: »Primite Duha Svetoga.
Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.« Mjesto
ljutnje, Uskrsli Isus naviješta mir i daruje Duha Svetoga učenicima, da mogu otpuštati
grijehe! Naša zatvorenost, kako vidimo, ne može zaustaviti Uskrsloga; naše mu tmine
nisu zapreka. Uskrsli ih svojim svjetlom raspršuje te svojom prisutnošću ispunja naše
praznine, nedostatke, nesavršenosti i umjesto žalosti i utučenosti, donosi nam radost! Toma,
koji te večeri nije bio s ostalim učenicima, kada su mu o tome pričali, nije htio
vjerovati; čak je i postavio uvjete, pod kojima će povjerovati: kada svoj prst
stavi u Isusove dlanove i ruku u njegov bok... U našem smo životu često zavedeni
i zaneseni bilo osobama, bilo stvarima i poslije se osjetimo prevarenima, povrijeđenima
i nismo skloni lako se dati ponovno zanijeti kao djeca te znamo ići i u drugu krajnost,
pa postajemo podozrivi, sumnjičavi, nevjerni Tome, kako zna reći naš narod.
Pa, ipak nije Isus taj koji nas je razočarao – sjetimo se samo dvojice koji su
u takvom raspoloženju išli prema Emausu – nego nešto drugo. Našemu razočaranju su
uzrok naše nepoznavanje Isusove osobe; kao i nas samih; zatim naša zaboravljivost
i preuzetnost; naša povodljivost za svijetom i naša podložnost grijehu. Ali vidimo
da te stvari, Isusu koji je pobijedio i samu smrt, kao ni naši nedostaci, nisu zapreka
i On se upravo u takvim konkretnostima našega života pojavljuje; želi nas susresti;
iz takva nas stanja izdići, osloboditi, dati nam radost i mir... Možda je Toma
bio pomalo i zavidan ostalima, pa nije htio vjerovati, iako je iznutra za tim živo
čeznuo... Ono što možemo reći jest to da Toma ovdje i sada, ali i ondje
i kroz vjekove do konca svijeta, predstavlja mene i tebe; predstavlja
sve one koji bi htjeli «vidjeti» i «opipati». Kako saznajemo, Tomi se ta želja ispunila,
ali čim je ugledao Isusa, Toma ispovijeda svoju vjeru: Gospodin moj i Bog moj!
Nijedno evanđelje niti koja druga knjiga Novoga zavjeta, ne donosi izvještaj o tomu
je li Toma uistinu stavio svoj prst u Isusove rane ili ruku u probodeni bok, svoga
Gospodina i Boga. Dovoljan je dakle susret s Uskrslim, a On se redovito odvija
u Zajednici učenika i vjernika; u Crkvi; u zajedništvu s ostalim vjernicima. Tomin
nam primjer govori da sigurnost koja proizlazi iz vjere, ne leži u izvanjskim očitostima;
nego u čovjekovu srcu i u njegovu odnosu prema Bogu. Toma je poveznica između Uskrsloga
i nas koji smo stoljećima i stotinama kilometara udaljeni od opisanog događaja, ali
ne i od Isusa; jer saznali smo da je Isus, Gospodin i Bog te su mu i prostor
i vrijeme podložni. I ti dragi slušatelju, možeš susresti Uskrsloga; vjeruješ li to?
Isus te sam preko Tome potiče: «Ne budi nevjeran nego vjeran»; i «Blaženi koji ne
vidješe, a vjeruju». Oni koji vjeruju – kaže Isus – blaženi su ili će to uskoro
biti. Dva Blaženika našeg vremena domalo će postati svetima. Dva čovjeka, dva svjedoka
vjere. Dvojica koji ne vidješe, ali vjerovahu i svoj su život u toj
vjeri kao i Crkvu koju su predvodili, povjerili Uskrslomu; njihovu Gospodinu i
Bogu i zbog toga su blaženi, a za malo će sati postati Svetima i u svu se vječnost
raduju. I ti si pozvan/a na svetost, štoviše to ti je dužnost. Imaš još dva primjera;
dva svjedoka iz svoga vremena i za svoga života, kojima se možeš moliti; kojima se
možeš utjecati; koje možeš nasljedovati. Neka Božansko Milosrđe providi te svi zajedno
s Tomom kličemo u životu vječnomu: Gospodin moj i Bog moj!