Papinstvo Ivana XXIII. - pripremio Marito Mihovil Letica

Treći prilog u nizu koji je posvećen skoroj kanonizaciji pape Ivana XXIII. upoznaje nas ukratko s njegovim pontifikatom – pripremio i govori Marito Mihovil Letica.
Možemo pročitati da je kardinal Angelo Giuseppe Roncalli jednom prilikom susreo u Vatikanu oca Spizzija i rekao mu da ga očekuje u Veneciji na kongresu 19. studenoga. Budući da to bijaše godine 1958., neposredno prije konklave na kojoj će Roncalli sudjelovati, dominikanac Spizzi mu je odgovorio gledajući ga dugo i netremice: »Ja ću tamo biti svakako, ali od danas do 19. studenoga može se u Rimu štošta dogoditi.«
I zaista se dogodilo. Angelo Giuseppe Roncalli izabran je 28. listopada 1958. za papu. Uslijedilo je to četvrtoga dana konklave, na dvanaestome glasovanju. Prigodom davanja pristanka objavio je da uzima ime Ivan XXIII., a papinsko geslo će mu biti »Oboedientia et pax« (»Posluh i mir«).Već sutradan izriče na radiju svoj prvi govor: pritom pozdravlja sve one koji trpe progone, u prvom redu pod totalitarnim, komunističkim režimima. Kao svoje dvije glavne brige ističe jedinstvo Crkve, uz osobito nastojanje oko zajedništva s pravoslavnima, te mir u svijetu među svim ljudima dobre volje.
Ipak, malo je tko vjerovao da će se novi papa ičim osobitim istaknuti, ostati posebno zapamćen. Jer Ivan XXIII. imaše 77 godina i bio je razmjerno nepoznat široj svjetskoj javnosti. S obzirom na broj krugova glasovanja i njegovu dob, prevladavajuće je mišljenje bilo da papa je Ivan XXIII. izabran nekakvim kardinalskim kompromisom kao prijelazno rješenje. Međutim, ubrzo se pokazalo da se prevariše svi koji su tako mislili.
Već na ustoličenju 4. studenoga, na blagdan sv. Karla Boromejskoga, u propovijedi izražava želju da bude dobar pastir i brat među braćom. Unosi u Vatikanu velike i dalekosežne promjene. Ide neposredno među ljude, želi im biti blizu, osjetiti im bìlo, uživiti se u njihove poteškoće, pokušati ih razumjeti i pružiti im pomoć. Pušta televizijske kamere u papinske odaje, čime mnogi nisu bili oduševljeni, pa mu takve postupke spočitavahu. Želio je biti, kako je često isticao, »svećenik, otac i pastir«, a ne »knez i vladar«.
Papa Ivan XXIII. iste godine saziva konzistorij te imenuje 23 nova kardinala iz cijeloga svijeta, time znatno povećavši Kardinalski zbor. Dana 25. siječnja 1959. objavljuje odluku o sazivanju Drugoga vatikanskog koncila, što je prisutne kardinale nemalo iznenadilo, a neke i osupnulo. Papa je hotio iznutra obnoviti Crkvu, osuvremeniti je u odnosu na svijet, osposobiti je za dijalog sa svim ljudima: ponajprije težiti jedinstvu Katoličke crkve s drugim kršćanskim crkvama, ali također i s pripadnicima nekršćanskih religija i ateistima. Ivan XXIII. stoga uvodi krilaticu »aggiornamento«, što doslovno znači podanašnjenje odnosno posadašnjenje Crkve u svijetu. Papa je biskupima rekao: »Crkva nije muzej koji treba čuvati, nego vrt koji treba obrađivati. [...] Otresimo prašinu koja se nakupila na prijestolju sv. Petra.« Svim kršćanskim vjernicima dao je izvanredno jednostavan i djelotvoran ekumenski naputak: »Tražimo ono što nas povezuje, a ne ono što nas razdvaja!«
Međutim, svijet je u kolovozu 1961. bio suočen s opasnošću od izbijanja rata. Došlo je do međunarodne krize zbog toga što su Sovjeti i istočni Nijemci započeli graditi Berlinski zid s namjerom da spriječe sve učestalije bježanje građana s komunističkog Istoka na demokratski Zapad. Papa Ivan XXIII. veoma je zabrinut i pita se kako je moguće da su zbog jednoga grada i jednoga zida Europa i svijet dovedeni pred ozbiljnu opasnost od izbijanja novoga velikog rata. Sovjetski predsjednik Nikita Hruščov, premda je rat želio izbjeći, nije napuštao ratnu retoriku. Tada se događa nešto do tada nezapamćeno: Ivan XXIII. se preko valova Radija Vatikana obraća i Sovjetima i zapadnim silama, apelirajući da sačuvaju mir. Nikita Hruščov reagira tako da se u novinama »Pravda« pohvalno izražava o Papinu apelu. Nakon šest tjedana, na opće iznenađenje svijeta, Hruščov šalje Papi brzojavku s čestitkom u povodu njegova 80. rođendana. Tako je kriza okončana u velikoj mjeri zahvaljujući Ivanu XXIII.
Mjesec dana kasnije, na Božić godine 1961., papa Ivan XXIII. objavljuje apostolsku konstituciju »Humanae salutis« (»Spasitelj ljudskoga roda«) sazivajući Drugi vatikanski koncil, kao odgovor na potrebe vremena, čovječanstva i Crkve. Istaknuo je da Koncil mora biti u službi ne samo Crkve nego i svijeta, u službi svuda gdje Duh Sveti živi i djeluje u čovjeku koji slijedi Kristovu zapovijed i zna čitati »znakove vremena«.
Dana 11. listopada 1962. godine Ivan XXIII. otvara Drugi vatikanski koncil, što je posredstvom Eurovizije pratio čitav svijet. Taj će veliki dan za Crkvu i svijet ostati zapamćen po Papinu znamenitome govoru kada je na Trgu sv. Petra pred više stotina tisuća ljudi s upaljenim svijećama, Ivan XXIII. zakriliteljski i očinski poručio:
»Draga moja djeco, čujem vaše glasove. Moj je glas samo jedan, ali u njemu su glasovi cijeloga svijeta. Cijeli je svijet došao ovamo. Možemo kazati da je i Mjesec večeras želio biti svjedokom ovoga događaja. U cijeloj svojoj povijesti bazilika sv. Petra nije vidjela ništa slično. Ja u svemu ovome nisam važan. Govorim vam kao brat koji je po volji našega Gospodina, postao otac. Ali sve to zajedno, očinstvo i bratstvo i milost Božja neka odaju počast ovoj večeri. I svoje osjećaje uvijek izražavajmo kao sada, pred Nebom i Zemljom. Vjerom, nadom i milosrđem, ljubavlju prema Bogu i svojoj braći. I da svi, u svetome miru Gospodinovu, činimo dobra djela. Kada dođete domovima, naći ćete svoju djecu. Zagrlite ih i recite im da je to od Pape. Možda ćete morati otrti poneku suzu. Recite lijepu riječ. Papa je s vama zajedno. Osobito u doba tuge i gorčine«.
Treba kazati da je samo nekoliko dana prije početka koncila Papa doznao da boluje od zloćudne bolesti, ali je to saznanje neko vrijeme tajio, kako loša vijest ne bi pokvarila sveprisutnu radost zbog početka Koncila. Ubrzo, potkraj listopada iste godine svijet se ponovno našao u opasnosti. Kriza oko Kube prijetila je Trećim svjetskim ratom. Ivan XXIII. jednako gorljivim marom upućuje djelotvoran apel za mir u svijetu. Šest mjeseci nakon toga, 11. travnja 1963., na Veliki četvrtak, Papa objavljuje encikliku »Pacem in terris« (»Mir na Zemlji«). Posrijedi je njegov konačni i najveći doprinos miru u svijetu. Bijaše to svojevrsna oporuka Ivana XXIII., u kojoj se svesrdno zauzima za ljudsko dostojanstvo i ljudska prava bez obzira na bilo kakvu čovjekovu pripadnost.
Papa Ivan XXIII. se na Duhovski ponedjeljak, 3. lipnja 1963., u 82. godini života preselio u vječnost. Mnogi i danas pamte njegove riječi: »Život je hodočašće. Mi smo načinjeni od neba. Ovdje zastajemo kratko vrijeme, a onda nastavljamo putovanje.«
U sljedećem prilogu, zadnjem u nizu o papi Ivanu XXIII., bit će riječi o tome čime je i kako zavrijedio biti ubrojen među svetce.