O novoj Verbumovoj knjizi »Svjedoci otajstva: Istraga o Kristovim relikvijama« govori
Marito Mihovil Letica.
O novoj Verbumovoj knjizi »Svjedoci otajstva: Istraga o Kristovim relikvijama« govori
Marito Mihovil Letica. Bit će uputno
prije svega podsjetiti na ono što bismo trebali razumijevati pod riječju »otajstvo«.
Naime, »otajstvo« je hrvatski izraz kojim prikladno prevodimo grčki pojam »mystḗrion«,
što bi doslovno značilo 'tajna', 'zagonetka', 'nešto nedokučivo, neshvatljivo'. U
antičkoj Grčkoj to se odnosilo na tajni kult, tajni vjerski obred, a u kršćanstvu
je misterij ili otajstvo zapravo neshvatljivi Trojedini Bog, koji se objavio u Isusu
Kristu. Tako Prvi vatikanski sabor u svojoj dogmatskoj konstituciji »Dei Filius« iz
1870., suprotstavljajući se onodobnom racionalizmu ističe da »uz ono što naravni razum
može shvatiti, našem su vjerovanju predložene tajne koje su skrivene u Bogu, koje
se nikada ne mogu saznati osim ako ih Bog ne objavi«. Samo na taj način čovjek vjernik
može postati svjedokom otajstva. Knjiga naslovljena »Svjedoci otajstva: Istraga
o Kristovim relikvijama«, ugledala je svjetlo dana početkom godine 2014., marom splitske
nakladničke kuće Verbum. Valja kazati da je posrijedi prijevod poljskog izvornika,
čiji su autori Grzegorz Górny i Janusz Rosikoń. Oni u proslovu dotične knjige pišu: »Svaki
čovjek koji živi na zemlji ostavlja iza sebe materijalne tragove. Teško da ih ne bi
ostavio netko tko je izvršio najveći utjecaj na povijest čovječanstva – Isus Krist.
Naposljetku, nije slučajno da povijest dijelimo na dva razdoblja: prije i poslije
njegova rođenja. U njegovo postojanje, unatoč onome što nam je godinama silom pokušavala
nametnuti komunistička propaganda, nema nikakve sumnje. Sačuvano je previše vjerodostojnih
povijesnih svjedočanstava, kako vjerničkih, tako i nevjerničkih, da bi se mogla osporiti
činjenica da je prije 2000 godina živio židovski učitelj po imenu Isus iz Nazareta.
Ipak, javlja se pitanje jesu li se do naših vremena sačuvali autentični predmeti povezani
s njegovim životom.« Jedan od tih predmeta – po svoj prilici najpoznatiji te povezan
s najustrajnijim pokušajima osporavanja – jest Torinsko platno, u koje je bilo omotano
Isusovo tijelo prije polaganja u grob. Štoviše, od kada je godine 1898. talijanski
pravnik i zaljubljenik u fotografiju Secondo Pia uočio obrise ljudskog lika na platnu,
lika koji je na fotografskom pozitivu imao neshvatljive značajke negativa – nema do
dana današnjega predmeta u svijetu koji bijaše podvrgnut tako detaljnim i temeljitim
istraživanjima odnosno provjerama vjerodostojnosti. Iz knjige možemo saznati da je
nastala čak i zasebna znanstvena disciplina – sindonologija (od grčke riječi »sindon«,
što znači 'platno') – koja se isključivo bavi istraživanjem fenomena što se kriju
u ovoj naizgled posve običnoj lanenoj tkanini. U knjizi se govori i o tajanstvenom
rukopisu s konca 12. stoljeća, koji je nazvan »Kodeks Pray« po prezimenu mađarskog
isusovca koji ga je otkrio 1770., a na minijaturama rečenoga rukopisa Isusov lik ima
iste osobitosti kao i lik otisnut na Torinskom platnu – čime se vjerodostojno ruši
teza da je platno krivotvorina iz 13. ili 14. stoljeća. Između svega ostaloga što
nam o Torinskom platnu na stranicama knjige »Svjedoci otajstva« govore mnogi slikovni
prilozi te opsežan i podroban tekst, valja spomenuti da se američki znanstvenik židovskog
podrijetla Barrie Schwortz, svjetski priznati stručnjak za fotografiju, računalstvo
i digitalnu tehnologiju, bavi ovom kršćanskom relikvijom od 1977. godine. Schwortz
je uz pomoć suradnika dospio do čvrstog uvjerenja da Torinsko platno nije naslikano
ljudskom rukom, nego da je riječ o autentičnom dokumentu Isusove muke, o svjedočanstvu
njegova trpljenja, s kojega se mogu iščitati pojedinosti o Isusovoj smrti; a te su
pojedinosti podudarne onima koje su kršćanima već skoro dva tisućljeća poznate iz
evanđelja. Uz Torinsko platno u knjizi se govori i o svetom križu, sredstvu strašne
Isusove smrti, relikviji koju su istražili sveučilišni profesori iz Izraela, a identificirana
je pomoću pločice s natpisom »Isus Nazarećanin kralj židovski«. Zatim je riječ o svetim
čavlima, pa o sudariju iz Ovieda, pogrebnom pokrovu koji su istražili španjolski kriminolozi
te potvrdili autentičnost evanđeoskog izvješća o raspeću, zatim je sljedeće poglavlje
posvećeno tuniki koja se čuva u bazilici sv. Dionizija nadomak Parizu a prema kršćanskoj
predaji dotičnu je tuniku nosio sâm Isus, pa slijedi poglavlje o svetom ruhu iz Triera,
relikviji koja je za vrijeme Trećega Reicha uzmogla privući oko dva milijuna protivnika
Hitlerova režima. Nadalje se govori o Veronikinu rupcu, stupu za bičevanje, trnovoj
kruni te drugim Kristovim relikvijama. Górny i Rosikoń ističu da su više pozornosti
posvećivali mišljenjima znanstvenika koji su opremljeni najsuvremenijom istraživačkom
opremom nego iskazima vjernikâ. Dvije su godine autori putovali, istraživali i surađivali
sa znanstvenicima i povjesničarima u pregnuću da potvrde autentičnost Kristovih relikvija.
Na sreću, redovito bi se znanstvene spoznaje pokazale podudarnima s usmenom i pisanom
kršćanskom tradicijom, iz čega autori s pravom izvode zaključak da se znanost i religija
ne moraju međusobno isključivati. No znanost ne može proniknuti u misterij, u otajstvo,
nije kadra objasniti kako su nastale Kristove relikvije. Autori o tome kažu: »I
uz svu najmoderniju tehnologiju XXI. stoljeća stavljenu na raspolaganje nije moguće
napraviti njihovu reprodukciju. Potpuno neočekivano svjedočili smo kako moderna znanost
putem svojih najistaknutijih predstavnika priznaje svoje neznanje i otvara se dimenziji
otajstvenoga. I danas, nakon dvije godine istraživanja, osjećamo kako nam je bilo
dano izbliza promatrati upravo šutljive svjedoke Otajstva. Pozivamo vas na naše putovanje...« Zaista
valja prihvatiti rečeni nagovor i upoznati se s osobitom ovom knjigom. Jer iza naslova
»Svjedoci otajstva« krije se još jedan pohvalan poduhvat u bogatom i marnom Verbumovu
izdavaštvu, gdje se postojano i samosvjesno promiču kršćanske istine i vrijednosti.
Knjiga »Svjedoci otajstva: Istraga o Kristovim relikvijama« k tome je napisana vrlo
uglađenim znanstveno-popularnim stilom, u najboljem smislu te složenice, te je uzorno
prevedena i znalački uređena. Velikoga formata, opsega 335 stranica, tvrdoga uveza
i primjerenih grafičkih svojstava koja se očituju u preglednom tekstu, brojnim lijepim
i vješto uklopljenim fotografijama te drugim ilustracijama – ova knjiga u svakom pogledu
zavrjeđuje mnoge pohvale te jednu nepridržanu i zdušnu preporuku.