Razmatranja posljednjega dana Papinih duhovnih vježbi

Prije no što je započeo posljednje razmatranje na duhovnim vježbama za Papu i Rimsku kuriju, msgr. Angelo De Donatis je, misleći na rastanak, sve podsjetio na poziv koji je papa Franjo, točno prije godinu dana, 14. ožujka 2013. god. tijekom svete Mise u Sikstinskoj kapeli, uputio kardinalima izbornicima: Hodimo s ovim iskustvom noseći sa sobom snagu ljubavi koja će nam pomoći da kročimo naprijed, da „idemo, izgrađujemo i ispovijedamo“.
Msgr. De Donatis je na početku razmišljanja predložio metodu obogaćivanja koju je osobno iskušao, tjednom duhovnosti: pozorno vrjednovati misli i osjećaje koji su se pojavili ovih dana bilježeći ih na list papira: na jednu stranu osjećaje i misli koji dolaze od Duha Svetoga, a na drugu one koji dolaze od neprijatelja, a koji će „zacijelo biti suprotni“. Na kraju, nakon pomnog vrjednovanja svake misli i osjećaja, ostat će jedan dio misli i osjećaja, koji se pojavljivao češće i intenzivnije. Na jednoj će se strani naći misli i osjećaji nadahnuti Duhom Svetim, koje će treba čuvati i obogaćivati, a na drugoj, one nadahnute zlom, protiv kojih će se trebati boriti moleći od Boga posebnu milost – istaknuo je voditelj.
U završnom razmatranju, bilo je riječi o Isusovu ukazanju Mariji iz Magdale, kraj praznoga groba (Iv 20, 11-18). Tumačeći sliku praznoga groba, msgr. je De Donatis istaknuo neke pojedinosti: sigurnost da Isusa treba tražiti među živima, a ne mrtvima; ljubav Oca koji nije želio da Sin ostane u grobu. To znači – kako je rekao – da ljubav ne podliježe smrti. Govoreći o ulozi Marije iz Magdale, rekao je da je odabrana za navještaj uskrsnuća. Doista, ona će učenicima donijeti vijest, ali nakon što je „čula i prihvatila“ Isusov poziv. Isus ju je imenovao i tada ga ona prepoznaje. Premda je i prije bio tu i govorio joj, ona ga nije prepoznala jer ga je „tražila među mrtvima“ – istaknuo je voditelj.
Tako se, u izvjesnom smislu, dogodilo i još se događa svima koji „čuju poziv“, odnosno čuju poimenični poziv i odgovore na njega „jer prepoznaju Isusov glas“. Voditelj je potaknuo nazočne da se prisjete svojega poziva. Marija, nakon odgovora, postaje „prva navjestiteljica uskrsnuća“; njoj je pripala velika čast da navijesti uskrsnuće, a to je znak – primijetio je propovjednik – koliko je za Crkvu važna uloga žene. Onodobni židovski zakon, nečemu što je govorila ili činila žena, nije pridavao nikakvu vrijednost. Marija iz Magdale je evangelizirala „privlačnošću i zarazno“ – primijetio je msgr. De Donatis.
Na kraju je propovjednik kao i za svaku vježbu predložio zahvalu, budući se vjera uvijek očituje kroz zahvaljivanje. Glede toga, podsjetio je na nauk svetoga Ignacija: svakodnevnu vježbu podijeljenu u tri koraka: zahvaljivanje za darove stvorenoga, također i u ime onih koji to ne čine; zahvaljivanje za primljene osobne darove, koji su sastavnica naše osobne povijesti; zahvaljivanje za sve darova koji proizlaze iz vjere – rekao je voditelj duhovnih vježbi.
U četvrtak je pak u popodnevnom razmatranju govorio o sablazni, o očekivanju spasenja od nečega što nas ne može spasiti; o očekivanju čudesnoga spasenja poput onoga o kojem je sotona u pustinji govorio Isusu, a koje je na neki način iznova ponuđeno u odlomku Markova evanđelja koji govori o Petru (14, 26-31, 66. 72). Povijest polazi od Petrova obećanja da nikada neće zanijekati Isusa sve do gorkih suza prolivenih u trenutku kad Petar osjeća Kristov pogled, nakon što ga je triput zanijekao, kao što mu je Učitelj i prorekao i prije nego je pijetao dvaput zapjevao – kazao je msgr. De Donatis dodajući:
Gorke suze čiste Petra od njegovih grijeha: Petar Isusu nema što reći osim svoga bola jer ga je zanijekao. Upravo je u tomu ljepota spasenja, primijetio je propovjednik: čovjek je spašen kad je gol, kad se oslobodio svega i ništa više nema; kad je spreman slijediti Isusa ili ići ispred Njega. Kršćanstvo se ne sastoji u velikim obećanjima, u moralizmu ili nečemu drugom: kršćanstvo je iskustvo Krista, besplatnosti njegova spasenja i njegove ljubavi. Tako je Petar, koji je pokleknuo pred sluškinjom, kad je susreo Isusov pogled i s Njim započeo razgovor, pronašao svoju snagu – ustvrdio je voditelj.
Razgovor s Bogom jest iskustvo izravne Božje ljubavi. Takav je razgovor, kako ga predlaže Sveti Ignacije, izravan, bez sentimentalizama i drugih pobuda osim da bude prijateljski, jer Bog nas osobno ljubi kao svoje prijatelje. A takav razgovor uvijek zaključimo molitvom 'Oče naš' priznajući se djecom Božjom – potaknuo je na kraju msgr. Angelo De Donatis.