Novinari Vatikanskog radija među izbjeglicama

U Arui, na sjeveroistoku Ugande, u blizini granice s Kongom i Južnim Sudanom, od 3. do 7. ožujka održana je formativna radionica na kojoj se okupilo 60 novinara i drugih djelatnika sa šest ugandskih radio postaja. Predavanja su održana na radijskoj postaji Radio Pacis, a vodio ih je Sean-Patrick Lovett, glavni urednik Engleskoga programa Vatikanskoga radija, zajedno s kombonijancem patrom Fabriziom Colombom, ravnateljem međunarodne katoličke udruge za komunikacije Signis Roma.
Na susretima je više puta istaknuta bitna uloga radija na prostranim seoskim područjima, koja su nerijetko bez električne energije, a posebice u izbjegličkim kampovima u kojima boravi na tisuće ljudi u bijegu od sukoba u Južnom Sudanu. Prema podatcima lokalnoga Crvenog križa, do danas u tim kampovima živi više od 70.000 civila, a svakoga ih dana stigne još prosječno 150. U jednom se od tih kampova Sean susreo s njegovim stanovnicima, te je za našu radijsku postaju govorio o tom iskustvu.
U kampu su uglavnom žene, djeca i mladi, mladi tinejdžeri; starijih je ljudi malo, a muškaraca nema jer, ili su mrtvi, ili su u borbi – kazao je Sean te dodao da su ga se najviše dojmili ti mladi tinejdžeri. Djeca se, naime, uspijevaju nekako igrati loptom napravljenom od konopca, – objasnio je – žene su prezauzete kuhanjem, čišćenjem i gradnjom kolibe, a ti mladi sjede na zemlji, pod drvetom, i ništa ne rade, kao u nekom limbu, nekom „ne mjestu“, jer „nisu osobe“. Ne mogu se vratiti natrag, ne mogu ići naprijed, i ne znaju koliko će godina morati ostati u takvim kampovima.
Nikada nisam vidio toliko „ničega“ – rekao je potom Sean. Ugandske vlasti stavljaju na raspolaganje komadiće zemlje, Ured Visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR) povremeno dođe i postavi jedan spremnik za vodu ili pomogne iskopati bunar, a katkada dođu i druge humanitarne organizacije te donesu najnužnije potrepštine. Nema struktura, nema čak ni šatorâ, koje obično povezujemo s klasičnim prizorima iz izbjegličkog kampa. Nema ničega – istaknuo je Sean te dodao – Ljudi dođu i počnu rezati drva kako bi si izgradili kolibe; to je prvo što rade. Nema nužnika, tako da je tu veliki problem higijene. Nema hrane, pa ljudi iskopaju rupu u zemlji i nastoje učiniti da nešto izraste. Stanje je doista očajno.
Govoreći o blizini Katoličke Crkve, Sean je napomenuo da ona nastoji biti blizu tim ljudima putem svojih katehistâ, što je vrlo dobro jer su rodom iz krajeva u kojima se nalaze, i nazočni su u tim kampovima. Obavljaju izvanredni posao odgoja, obrazovanja, i kateheze s lokalnim stanovništvom. Osim toga, upravo oni često postaju predstavnici izbjeglicâ kod vlastî i institucijâ.
Na novinarov upit stižu li u kampove vijesti iz ostalih krajeva svijeta, a ponajviše iz zemalja iz kojih izbjeglice potječu, Sean je napomenuo da u njima nema struje, stoga ni televizije. Nema ni novina. U cijelom kampu postoji samo jedna knjiga, na dvije tisuće ljudi. Ali, postoje mali, stari radio prijemnici s antenom napravljenom od komada žice, koji su često jedini kontakt s vanjskim svijetom – kazao je Sean.
Radio je, dakle, izvor informacija, vijesti, ali i jednostavno glas utjehe, pratnja, društvo. Stoga je i Vatikanski radio otišao u to područje kako bi lokalnoj katoličkoj radio postaji Radio Pacis, ponudio jedan tečaj. Radio Pacis je jedina radio postaja koja se čuje u izbjegličkom logoru koji sam posjetio – napomenuo je Sean te dodao da je izvanredan osjećaj biti tamo i čuti Vatikanski radio, jer spomenuta radijska postaja prenosi naš Afrički program za englesko govorno područje.
Oni znaju tko je papa Franjo, bez obzira na religiju; bili oni muslimani, protestanti, katolici ili nešto drugo; znaju da je papa Franjo autoritet kojemu se mogu obratiti – primijetio je Sean – I zamolili su me da prenesem Papi poruku, da moli kako bi se u Južni Sudan vratili stabilnost i mir. Jedina nada, jedina želja tih ljudi jest da se vrate u svoj dom. U papi Franji vide sugovornika, nekoga tko može posredovati za njih, tražiti od svijeta da nešto poduzme. Stoga svaki put kad emitiramo program koji govori o njima, osjećaju se ohrabreni, ojačani, osjećaju da ih netko prati, da nisu sami. Ne možete zamisliti koliko je važna moć, snaga radija. Ta stara kutijica još uvijek ima veliku vrijednost jer prati te ljude – istaknuo je na kraju Sean-Patrick Lovett.