Nagovor 5. dana duhovnih vježbi za Papu i Rimsku kuriju

Promatrati svaku gestu svjetovnom, štoviše tržišnom logikom, znači izvrgnuti se opasnosti da se ne shvati vrijednost ljubavi koja Bogu približava ljude, a Boga ljudima, te potiče međusobno zbližavanje da se ostvari zajedništvo ljubavi, što je gostoljubiva Crkva – istaknuo je msgr. Angelo De Donatis u prijepodnevnom razmatranju petoga dana duhovnih vježbi za Papu i Rimsku kuriju, a prenio vatikanski dnevnik 'L'Osservatore Romano'.
Voditelj je duhovnih vježbi započeo razmišljanje upitom jednoga prvopričesnika: Jesi li upoznao Isusa poradi posla ili jer ste prijatelji? – pitao je prvopričesnik. Duboko poznavanje Isusa, koje završava u prijateljstvu: u prihvatu i u ljubavi, bila je dakle glavna misao meditacije.
Voditelj je komentirao evanđeoski prizor nepoznate žene koja je u kući Šimuna gubavca, u Betaniji, na Isusovu glavu izlila skupocjenu nardovu pomast. Izvještaj je vrlo znakovit zbog mjesta događaja, vremenskoga razdoblja i učinaka. Kuća se nalazi u Betaniji, koja je simbol gostoljubivosti. U Betaniji je Isus imao mnogo prijatelja i znao je da je voljen, za čim žudi svaki čovjek kad napušta svoj grad tražeći bolju budućnost – primijetio je msgr. De Donatis.
Vrijeme je objeda, ulazi žena i izlijeva skupocjeno ulje na Isusovu glavu. To je gesta besplatne ljubavi, objasnio je propovjednik, koja je još značajnija jer se odvija u ozračju nasilja i mržnje prema Isusu: pismoznanci su dva dana prije Pashe tražili valjani povod da Isusa ubiju – objasnio je msgr.De Donatis.
Zbog toga gesta žene, koja je možda bila iprostitutka, poprima još dublje značenje: dok neki mrze Isusa, ona mu dolazi u susret i nudi mu sve što ima. Ulje je – kako je rekao – koštalo koliko i godišnja zarada jednoga težaka. Žena je dakle Isusu dala svoju godišnju ušteđevinu. Miris se ulja širio i na sve koji su bili s Isusom, iako ga oni – kako je primijetio – nisu cijenili, dapače kritizirali su ženinu gestu jer su je smatrali rasipnošću; tržišnom su logikom vrjednovali miris ulja. Isus brani ženu jer je iskazala ljubav prema svojem Bogu. Eto, „kao da je Isus preobrazio prostituciju u miris“ – primijetio je msgr. De Donatis.
Čovjekova je veličina u tomu da se pred Bogom pokaže kakav jest, bez straha, sa svojim grijesima i sa svojom ljubavlju. Isus može „sve nadoknaditi i preobraziti u dobro“. Bog od čovjeka nikada ne traži više od onoga što mu čovjek može dati, i nikad mu ne oduzima slobodu. I to malo što može ponuditi čovjek, približava ga Bogu. A što se više približavaju ljudi Bogu, Bog se njima više približava, a i ljudi jedni drugima. Tako se stvara zajedništvo koje nadvisuje smrt i prelazi u vječnost. Crkva je poput novoga rađanja u zajedništvu – ustvrdio je voditelj duhovnih vježbi.
U popodnevnom razmišljanju 12. ožujka, msgr. De Donatis je govorio o ljubavi i prihvatu. Tumačeći Lukin izvještaj o naviještanju Isusova rođenja, rekao je da je sterilnost shvaćena kao znak ekskluzivne Božje moći da podari život. Čovjek se može uzaludno trsiti da podari život, ali bez Božje volje ne može ništa učiniti. Može jedino prihvatiti život. Marija je prvi svjedok toga – kazao je propovjednik.
Msgr. je De Donatis dugo govorio o Lukinu opisu navještenja Isusova rođenja navodeći svaki vidik da istakne veličinu Božjega plana. Istaknuo je simbolično značenje nekih pojedinosti: anđelov navještaj u šestom mjesecu; mjesto navještenja; Nazaret; i Marijino djevičanstvo – podsjetio je propovjednik.
Broj šest je „čovjekov dan“, Bog je šesti dan stvorio čovjeka. Bog je dakle odabrao čovjekov dan za utjelovljenje svoga Sina, da Ga još više uključi u povijest čovječanstva. Nazaret je zaboravljena i nevažna periferija. Glede pak Marijina djevičanstva, ono označava da je Bog gospodar života. Djevičanstvo je u izvjesnom smislu čovjekova propast, njegova nemoć da podari život. Ali Marija je dokaz da Bog našu poniznost i naše siromaštvo može preobraziti u duhovnu veličinu. Naglašavanje Marijina djevičanstva nije obezvrjeđivanje spolnosti, nego isticanje rađanja djeteta kao dar Božje milosti, a ne kao plod ljudske sposobnosti – pojasnio je propovjednik.
Na kraju razmišljanja propovjednik se osvrnuo na celibat rekavši da za celibat nije potrebna vjera, to ovisi o osobnoj odluci i izboru. Ali kad je u pitanju svećenički celibat, koji podrazumijeva duhovno očinstvo, onda je djelo Duha Svetoga nužno, odnosno vjera. Propovjednik je pozvao sve na otkrivanje „hrabre vjere“, jer „ako strah kuca na vrata, a vjera otvara, onda strah ne nalazi nikoga kod kuće“ – zaključio je msgr. De Donatis.