Uz misna čitanja 8. nedjelje kroz godinu razmišlja pater Alan Modrić
Mislim da više nije
nikakvo veliko otkriće ustvrditi da smo svjedoci vremenâ koja obiluju nesigurnošću,
strepnjom za budućnost, očajem. Ratovi, sukobi, diktature: ekonomske, državne, društvene,
opće ljudske krize ukazuju nam na našu slabost, krhkost, nesigurnost i strah. I stoga
ne treba čuditi da se u čovjeku postavljaju osnovna egzistencijalna pitanja kao što
su:“Što dalje? Kako dalje? Kako preživjeti do sutrašnjeg dana? Hoće li uopće biti
sutrašnjeg dana?“ Ljudi koji imalo vjeruju u Boga u ovakvim vremenima postavljaju
pitanje koje je sam Sin Božji postavio na križu: “Bože moj, Bože moj, zašto si me
ostavio?“ Vrlo lako je doći u stanje duha kada se počne misliti, a možda čak i vjerovati
da je Bog doista digao ruke od ljudskog roda i prepustio ga njegovim jadima i grijesima.
Ali, je li doista tako? Odgovor na to toliko važno pitanje naših života daje sam Svevišnji
u misnim čitanjima koja slušamo na 8. nedjelju kroz godinu. Prvo misno čitanje
upravo i započinje jednom potresnom i rezigniranom izjavom Izraela koji se nalazi
u sužanjstvu već dugo vremena:“Gospodin me ostavi, Gospod me zaboravi!“ Ne podsjećaju
li ove riječi na misli koje se u ljudskoj glavi množe kada se nalazi u naizgled nepremostivim
teškoćama? Zanimljivo je primijetiti da, dok još u mnogim situacijama je donekle psihološki
opravdano pasti u takav očaj, situacijama kao što su ratovi, glad, neimaština, bolest,
dotle sve veći broj ljudi, posebno na razvijenom Zapadu, zbog sitnica i banalnosti
zapada u životne krize iz razloga slabe otpornosti i nezrelosti uma i duha. Svima
njima Bog preko usta svoga proroka upućuje jasnu poruku utjehe uspoređujući svoju
ljubav s ljubavlju jedne brižne i požrtvovne majke: kao što prava i zrela majka ne
može ostaviti i zaboraviti dijete svoje utrobe, meso svojega mesa, jer bi time nijekala
samu bit svoga ovozemaljskog postojanja, tako niti Bog ne može ostaviti svoje ljubljeno
stvorenje za koje je žrtvovao čak i vlastitog Sina, jer bi time nijekao savršenstvo
svoje ljubavi, dobrote i milosrđa, ostvarene na najveći mogući način upravo u žrtvovanju
Jaganjca Božjeg. Drugo misno čitanje iz Prve poslanice apostola Pavla Korinćanima
govori nam o tome što se događa ukoliko istinski vjerujemo da smo voljeni od Boga
i da nas nikada ne ostavlja same, nego je uvijek uz nas: postajemo Božji služitelji
i upravitelji njegovih otajstava koje šalje preko nas svoj našoj braći i sestrama:
otajstava njegove ljubavi i milosrđa. Ne samo to, nego naše srce postaje i milosrdno
i ne pada u napast da sudi druge zato jer je svjesno činjenice da je jedini istinski
i pravedni sudac sam Gospodin koji će na kraju vremena iznijeti sve nakane i tajne
ljudskih srdaca. Naše nije suditi, nego razumijevati, a da bi postigli takav dar Božji
moramo sami biti ispunjeni pouzdanjem u Božju ljubav, oprost i nenapuštanje u najtežim
trenucima života. U evanđeoskom odlomku slušamo Isusa koji se suočava s osnovnim
ljudskim egzistencijalnim pitanjima o kojima smo malo u drugačijem smislu razmišljali
na početku:“Što ćemo jesti? Što ćemo piti? U što ćemo se obući?“ I ovdje se javlja
ljudska tjeskoba, koja je nerijetko, barem psihološki, shvatljiva i očekivana, međutim
Isus nas poziva da svoj pogled na život produbimo, da ne gubimo nadu i ne padamo u
očaj, koliko god to bilo, ljudski gledajući, očekivano. Bog se brine za svoje stvorenje,
ali ne na način kako to mi sebi zacrtavamo i planiramo. Tajna Božje ljubavi se ne
ogleda toliko u tome koliko nas On oslobađa muka, problema, patnji, nego koliko je
uz nas u takvim trenucima, jer nije najteže u životu imati križeve, nego je najteže
osjećati se napuštenim u nošenju križeva i podnošenju patnji. U tome leži težina našeg
hoda kroz život, u činjenici da nas mnogi napuštaju kada nam je najteže, a ne u činjenici
objektivno teških situacija – sve, ali baš sve se lakše podnosi kada u tvome životu
postoji netko tko dijeli tvoj problem, patnju i bol. Zajedno smo uvijek jači! Isus
pokazuje da čovjek, i kada je napušten od svih, nikada nije sam, jer u njegovom životu
uvijek postoji Otac nebeski koji će ga utješiti i dati mu snage, strpljenja i mudrosti
da riješi svoje probleme, jer ako se On toliko brine za ptice nebeske i ljiljane poljske,
a koliko će se onda tek pobrinuti za čovjeka kojega neizmjerno ljubi i koji je vrijedan
u njegovim očima. Ono na što smo mi ponajprije pozvani od Isusa nije razbijati glavu
u kakvim se nedaćama nalazimo, nego uzdajući se u Boga i njegovo milosrđe krenuti
naprijed i boriti se bez obzira na prepreke, jer, izgovoreno riječima proroka Izaije,
kada bi te i napustili i zaboravili svi tvoji dragi i bliski, svi oni kojima si vjerovao,
Otac tvoj nebeski koji vidi i osjeća sve tvoje probleme, patnje i boli, nikada te
ne bi zaboravio. Prepusti se njemu i osjetit ćeš mir koji prožima i učvršćuje tvoje
srce.