Uz misna čitanja Prikazanja Gospodinova razmišlja p. Danijel Koraca

Prije liturgijske reforme Drugoga vatikanskog sabora božićno vrijeme liturgijske godine završavalo je blagdanom Prikazanja Gospodnjega ili, kako ga češće znamo nazivati, Svijećnicom. Premda smo božićno vrijeme završili nedjeljom krštenja Gospodinova, u današnjem blagdanu itekako odiše duh Božića, Boga koji nam se objavio u osobi Isusa Krista koji je svoj zemaljski život započeo u Betlehemu, u špilji u kojoj je počelo tinjati svjetlo svima onima koji su, kako kaže prorok Izaija, obitavali u mrklom kraju smrti. Ta jarka svjetlost o kojoj govori Izaija, a o njoj smo slušali i razmišljali u liturgiji božićne noći, kao i prošle nedjelje, nastavlja svojim svjetlom obasjavati i u današnjem blagdanu.
Svjetlost na prosvjetljenje naroda – pjeva u svome himnu starac Šimun –, a i mi danas ponavljamo te iste riječi u ophodu sa svijećama. Svjetlost na prosvjetljenje naroda! I mi smo uključeni u to veliko mnoštvo naroda kojima Krist svijetli poput svijeće koja raspršuje mrak, poput svjetionika koji pokazuje put. Naša današnja kultura pomalo gubi iz vida značenje i ulogu svjetla. Navikli smo se da ga uvijek imamo. Pritisnemo jedan prekidač i svjetlo je tu. Noć i tama, sigurni u svakovrsna umjetna svjetlila, više nam ne predstavljaju nikakav problem. Došli smo do toga da možemo zamijeniti noć s danom, ili „dan“ učiniti beskrajno dugim. Čini se da jedini koji u prevelikoj svjetlosti vide problem jesu ekolozi, koji s vremena na vrijeme, upozoravaju na onečišćenje svjetlom.
Naša umjetna svjetlila, koja su nam u mnogočemu od velike koristi, zapravo su nas na neki način i osakatila, na fizičkom planu, ali i na onom duhovnom. Naše umijeće proizvodnje svjetla zapravo nas je zakinulo za simboličko poimanje svjetlosti i tame, dana i noći. Što našoj generaciji znači da je Isus svjetlo koje raspršuje tamu? Znači samo stisnuti jedan prekidač i problem je riješen. S druge strane, iz vlastite svakodnevice znamo kako je ponekad teško doći do prekidača. Vjerujem da se svatko od nas više puta susreo s tom poteškoćom, osobito dok smo još bili djeca, dok je taj prekidač bio izvan dosega naših ruku – propinjanje na prste, poskakivanje, posizanje za nečim što bi našu prekratku ruku produžilo – i sve to u želji da dođemo do prekidača, da dođemo do svjetla. Ili koliko smo puta u mraku tražili prekidač tapkajući po zidu i zapinjući za raznorazne predmete. I premda se ovakvo poimanje čini banalnim, ipak i ono dovoljno govori. I naše moderno poimanje svjetla može nam pomoći u razumijevanju odnosa s Bogom. Jednostavnost stiskanja jednog prekidača zapravo nam govori i o Božjoj jednostavnosti kojega promatramo u malome Djetetu. Bog se učinio toliko bliskim čovjeku, toliko prisutnim da je dovoljno vrlo malo za naše zajedništvo, poput pritiska na jedan prekidač. On je tu, ali i ja sa svoje strane moram učiniti nešto kako bismo uspostavili kontakt. I premda mi se ponekad možda čini dalekim da ga ne mogu dohvatiti, ili skrivenim da ga ne mogu pronaći, on je i dalje tu. Dapače, često puta mi dolazi u susret, kao što je došao starcu Šimunu i proročici Ani. No, pitanje je hoćemo li ga i mi poput njih uspjeti prepoznati? Upravo se tu krije opasnost našeg umijeća stvaranja svjetla. Sposobni smo izgraditi vlastita svjetlila, vlastite bogove, svoje idole, ili nas pak zabljesne svjetlo nekih lažnih učitelja i prosvjetitelja koji nas umjesto na svjetlo zapravo vode u još dublju tamu. Dobro je danas uz poklik Svjetlo na prosvjetljenje naroda pitati se želim li da me Kristovo svjetlo obasjava, da njegova riječ bude ta koja će osvjetljavati put mojega života? Izaberem li Krista sigurno neću tapkati po mraku, pa i onda kada sve oko mene izgleda crno.
Kršćanski istok današnji blagdan naziva Susret. Susret djeteta Isusa i starca Šimuna, Isusa i Ane, susret Boga i čovjeka, naroda i Spasitelja. Starci, roditelji i Dijete – susret generacija. U ovoj nepunoj godini dana svoga pontifikata, Papa Franjo je već više puta upozorio na opasnost kulture otpada, škartiranja. Napose je upozoravao na dvije krajnosti ljudskoga života koje upravo pronalazimo u današnjem evanđelju, na djecu i na starce. Ovi evanđeoski redci pozivaju nas na promjenu mentaliteta, na zalaganje za kulturu uključivosti, kulturu zajedništva. Niti jedna ljudska osoba, osobito one najslabije i najnezaštićenije, ne bi smjele doživljavati odbačenost, neprihvaćenost, od začeća pa do prirodne smrti. Kao oni koje prosvjetljuje Kristova riječ, njegovo evanđelje, trebamo se truditi iz dana u dan upoznavati i štititi vrijednost ljudskoga života, života za kojeg je Bog položio svoj vlastiti život.
Na današnji dan kada u procesiji nosimo zapaljene svijeće poput mudrih djevica koje idu ususret Zaručniku, Crkva nas poziva da posebno mislimo na one koji su odlučili življenjem evanđeoskih savjeta siromaštva, čistoće i poslušnosti biti svjetlo u ovomu svijetu, upućivati na one vrijednosti koje nadilaze brigu za vremenita dobra. Mnogovrsnost karizmi koje različite ustanove žive izraz su Božje zauzetosti za Crkvu. Danas čitava Crkva posebno moli za sve koji su se po zavjetima posvetili Bogu. Uključimo stoga u svoju molitvu sve te osobe da svjedočanstvo njihova života i danas bude putokaz onima koji žele slijediti vrijednosti Božjega kraljevstva. Da budu poput zvijezda u noći, koje svoje svjetlo crpe od Mladog Sunca s visina, Krista Gospodina.