Recenzija knjige - pripremio Marito Mihovil Letica

O predstavljanju knjige Dasena Vrsalovića »Srednjovjekovna arheologija u Hrvatskoj« govori Marito Mihovil Letica.
U večernjim satima 23. siječnja 2014. predstavljena je u Knjižnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti knjiga »Srednjovjekovna arheologija u Hrvatskoj: Prvih sto godina 1878. – 1978.«, čiji je autor pokojni dr. sc. Dasen Vrsalović.
Bit će uputno najprije se podsjetiti što je zapravo arheologija, razabrati pravi sadržaj tog pojma, razlučiti ga od neprimjerenih i pogrešnih razumijevanja. U »Hrvatskom općem leksikonu«, izdanje Leksikografskog zavoda »Miroslav Krleža«, Zagreb 1996., piše da je riječ »arheologija« etimološki grčka te da označava »znanost koja proučava materijalnu kulturu minulih civilizacija na temelju spomenika otkrivenih sustavnim iskapanjima ili slučajno nađenih;...«.
Sa žaljenjem mi je ustanoviti da rečeno određenje pojma »arheologija« nije zadovoljavajuće; štoviše, ono je redukcionističko, pojednostavljeno i pogrešno. Jer arheologija nipošto ne proučava samo materijalnu kulturu nego i duhovnu. U izričaju valja biti precizan: arheologija na materijalnim ostatcima, sačuvanim artefaktima, objašnjava i rekonstruira negdanji i davni način čovjekova života; a budući da je čovjek biće obdareno i obilježeno duhom, arheološki spomenici očituju i prizivaju autentični duh neke ljudske zajednice na stanovitom prostoru i u određenom povijesnom razdoblju. Čovjekov duh preoblikuje zatečenu prirodnost u humaniziranu »drugu prirodu«, »oduhovljenu i nadiđenu prirodu«, kultivira »naturu« i preobražava je u kulturu. Nema dakle kulture bez duha, pa je svaka kultura ujedno i duhovna.
U citiranom leksikonskom određenju arheologije k tomu je pogrešno kazano da se arheologija bavi kulturom »minulih civilizacija«, spomenicima koji su »otkriveni sustavnim iskapanjima ili slučajno nađeni«.
Kada bi tomu bilo tako tada primjerice neka razmjerno dobro sačuvana starohrvatska crkvica – koja nije iskopana ni slučajno nađena – ne bi bila predmetom arheološkog interesa. A takva duhom oblikovana i ljupka predromanička sakralna zdanja – što odišu osobitom uzvišenošću stereometrijskog minimalizma te nepreuzetnom i prisnom posvećenošću – ne pripadaju nekoj minuloj civilizaciji. Nego su posrijedi autentična povijesna zasvjedočenja kontinuiranog kršćanskog identiteta naroda nam hrvatskoga; materijalni dokazi samosvjesnog priklanjanja Hrvatâ kršćanstvu, živom i životonosnom njegovu duhu, kojeg su i današnji Hrvati baštinici i prenositelji.
Tomu u prilog posvjedočila je i Vrsalovićeva dotična knjiga. Riječ je o izdanju iz 2013., nakladnika »Kiklos – Krug knjige«, ostvarenom uz financijsku potporu Zaklade HAZU. Urednici su dipl. ing. Josip Moser i prof. dr. Zvonko Benčić. Knjiga donosi sažeti pregled razvoja starohrvatske arheologije; kronološki su navedena najzanimljivija hrvatska nalazišta iz srednjega vijeka, koja su obrađena u razdoblju od 1878. do 1978. godine. Riječ je o 420 lokaliteta i o 200 znanstvenika koji su se njima bavili.
Uvodnu besjedu na predstavljanju knjige imao je akademik Zvonko Kusić, predsjednik HAZU. On je podsjetio na sadržajni i bogati životopis Dasena Vrsalovića te na njegovo mjesto u hrvatskoj arheologiji i općenitoj kulturi.
Zatim je akademik Petar Šimunović, ujedno i recenzent knjige, istaknuo da su arheološki spomenici starohrvatskog razdoblja ogledalo hrvatskog identiteta, zbog čega su često bili sustavno uništavani i otuđivani. Nekim su arheolozima, poput fra Luje Maruna i don Frane Bulića, prilikom istraživačkih radova bili ugroženi i životi, kazao je Petar Šimunović te upozorio da povijest hrvatske arheologije nije još napisana. Prema riječima akademika Šimunovića »Dasen Vrsalović je tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina bio najvredniji hrvatski arheolog, koji je u domoljubnom zanosu potvrđivao hrvatsku nazočnost na ovom tlu«. A o predstavljenoj Vrsalovićevoj knjizi Petar Šimunović kazao je sljedeće:
»Ova knjiga s prikazom hrvatske srednjovjekovne arheologije, pregledom njezina razvitka i postignutih rezultata podastire nepatvoreni i davno zasvjedočeni identitet naroda u vrijeme njegova definitivnog ulaska na europsku scenu. Ovom knjigom pratimo tragove i način obitavanja Hrvata od njihove doseobe u slijedu srednjovjekovnih stoljeća. Mnoga su nalazišta na agerima romanskih gradova, koja upućuju na gospodarsku, biološku i jezičnu simbiozu Romana i Hrvata i ranu hrvatsku prisutnost u romanskim gradovima koji se sve više kroatiziraju. Među kamenim spomenicima čini mi se od bitnog značaja sarkofag kraljice Jelene na Otoku u Solinu s natpisom koji je don Frane Bulić složio od krnjataka te njime uspostavio slijed hrvatskih vladara iz loze Trpimirovića. [...] Graditeljstvo (crkve, ciboriji, sarkofazi, utvrde, samostani, dvori,...) oduvijek je bilo potvrda i civilizacijski odraz uljuđenog življenja. Hrvati su imali sreće, osobito u primorskoj Hrvatskoj i njezinoj unutrašnjosti, da su gradili kamenom i da je njihova graditeljska baština, oslonjena na staru antičku, velikim dijelom sačuvana u kamenu i kamenim krhotinama.«
Akademik Šimunović nije propustio kazati da su na arheološka istraživanja starohrvatskih lokaliteta s posebnim podozrenjem i omalovažavanjem motrili talijanski autonomaši duž primorske Hrvatske, a u zaleđu srpski doseljenički živalj, jer su se ta svjedočanstva duge hrvatske ukorijenjenosti mahom nalazila na njihovim skorašnjim prebivalištima (Knin, Biskupija, Bribir, Benkovac, po Ravnim kotarima i drugdje). Istaknuo je pritom kako arheološki spomenici jasno svjedoče da Hrvati ne bijahu barbari, nego narod koji se naslonio na antičku kulturu i produljivao joj život.
Vrijedi također spomenuti da urednik je knjige Josip Moser u svojoj prigodnoj besjedi kazao kako je ovo djelo Dasena Vrsalovića namijenjeno ponajprije studentima povijesti i arheologije, muzealcima i znanstvenim radnicima, budući da svojom sistematičnošću može poslužiti kao izvrstan temelj za daljnja istraživanja, izradbu diplomskih, magistarskih radova te doktorskih disertacija. Josip Moser zaključio je riječima: »Ovo Vrsalovićevo djelo, kakvo do sada nije načinjeno, može biti poticaj mlađim znanstvenicima da nastave rad na sistematiziranju građe o istraživanju starohrvatske arheologije u razdoblju nakon 1978., kao i poticaj da se krene u zaštitu i konzervaciju ranijih nalazišta.«
Naposljetku je u ime obitelji Vrsalović govorio mr. sc. Berigoj Vrsalović. On je iznio neke zanimljive pojedinosti iz života i rada svojega brata Dasena, te je zahvalio izdavačima na trudu i maru, Akademiji na financijskoj potpori, organizaciji i domaćinstvu promocije te svim nazočnima na dolasku.
Ova značajna i vrijedna knjiga nakon predgovora i uvoda donosi poglavlja naslovljena »Početci arheoloških iskapanja i radovi do Prvog svjetskog rata«, »Razdoblje između dva rata« i »Razdoblje od 1945. do 1979.«. K tome knjiga sadrži kratice, bibliografiju, popis lokaliteta, popis sakralnih objekata, popis osoba, popis slika, osvrte akademika Petra Šimunovića i akademika Nenada Cambija te biografiju i bibliografiju dr. sc. Dasena Vrsalovića.
Uputno je na kraju predočiti osnovne biografske podatke autorove: Dasen Vrsalović rodio se 1928. u Bolu na Braču. Studij Arheologije završava na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje i doktorira 1979. Biva zaposlenikom Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu te Instituta za nacionalnu arheologiju. Potom radi u Republičkom zavodu za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu. Objavljuje niz knjiga te mnoštvo stručnih i znanstvenih članaka. Na časnoj funkciji predsjednika Hrvatskog arheološkog društva zatječe ga prerana smrt, u 54. godini života, 1981. u Zagrebu.