O knjizi 'Isus Krist u židovstvu' - pripremio Marito Mihovil Letica

O knjizi Nikole Mate Roščića »Isus Krist u židovstvu« govori Marito Mihovil Letica.
Koncem godine 2012., sada već pretprošle, ugledale su svjetlo tiskare i do čitateljske publike dospjele dvije vrijedne knjige: »Isus Krist u islamu« te »Isus Krist u židovstvu«. Njihov je autor franjevac Nikola Mate Roščić, a knjige su objavljene u Šibeniku, u autorovoj nakladi. Danas ćemo se upoznati s potonjim naslovom.
Knjiga »Isus Krist u židovstvu: Ogled o Isusu Kristu u židovskomu shvaćanju« počinje citatom iz Evanđelja po Ivanu: »K svojima dođe i njegovi ga ne primiše« (Iv 1, 11). Autor odmah ističe da se židovski proučavatelji Isusa Krista uglavnom i ne bave kristologijom, nego samo isusologijom; te pojašnjava:
»Istraživački pristup židovskih autora isusologiji događa se u suzvučju s kršćanskim 'istraživanjima Isusova života' u XIX. i XX. stoljeću i od toga se ne može odvojiti. Isus je ‘vraćen’ u svoj narod, svoju zemlju, svoj jezik, svoje običaje, svoje vjersko, nacionalno, političko, kulturno i gospodarsko okruženje. Time su židovski istraživači i pisci dali velik pozitivan prinos, koji ne može zaobići nijedan kršćanski pisac koji želi smjestiti Isusa u njegovo vrijeme i prostor. Židovstvo, uzeto kao oznaka za zemlju i narod, vjeru i kulturu, dakle u cjelovitosti značenja, predstavlja i tvori pravi i ishodišni ‘Sitz im Leben’ Isusa iz Nazareta. Pod tim vidom ovdje se bavimo ‘židovskim stavom o Isusu Kristu’, isključujući svaki politički i ideološki prizvuk što ga u sebi može kriti pojam i stvarnost judaizma ili antijudaizma. Osjetljivost židovske strane veoma je velika, baš kao što to uočavamo kod islama i islamizma. Međutim, to su nezaobilazna pitanja koja ipak imaju svoju legitimnost i time još veću zahtjevnost.«
Autor upozorava na terminološku pomutnju koja proizlazi iz okolnosti da se u okrilju židovstva istom riječju označava nacionalna pripadnost i vjera, pa upozorava da »Židov« (s velikim početnim »Ž«) označava narod, a »židov« (s malim »ž«) odnosi se na vjeroispovijest. U tom je smislu neprijeporno Isusovo pripadništvo židovskomu narodu, ali je Njegovo pripadništvo židovskoj vjeri predmetom mnogih nesuglasica i različitih tumačenja. I to ponajprije od samih Židova.
Tako je Max Nordau, jedan od začetnika cionističkoga pokreta, uputio nekom katoličkom svećeniku pismo s ovim riječima: »Isus je duša naše duše, kao što je tijelo našega tijela. Tko bi ga dakle smio izbaciti iz židovskog naroda? Sveti Petar će ostati jedini Židov koji je o ovom Davidovu izdanku rekao: Ja ne poznam toga čovjeka...«. Nadalje, Schalom Ben-Chorin, kao ugledni profesor i izučavatelj novozavjetnih spisa, zagovornik i promicatelj židovsko-kršćanskog dijaloga, svakako je dao značajan prinos Isusovoj rejudaizaciji. U svojoj knjizi »Brat Isus«, on kaže: »Isusova vjera nas ujedinjuje,... ali vjera u Isusa razdvaja.«
Valja se ovdje zapitati: Što je za kršćanina vjera u Isusa? Odgovor glasi: kršćanska vjera u Isusa je kristologija. Naime, kada kažemo »Isus Krist«, mi smo sržno i sumarno izrekli najvažniju istinu kršćanske vjere: Isus je Krist! Drugim riječima: zemaljski, povijesni, preduskrsni Židov Isus i nebeski, kozmički, poslijeuskrsni Krist, odnosno kerigmatski Krist kršćanske vjere – jedna su te ista osoba, i to stvarna! Isus Krist, Mesija ili Pomazanik svojim bogočovještvom potire sve suprotstavljenosti između zemaljskih horizonata i nebeskih perspektiva, između materije i duha. Isus Krist svojim uskrsnućem i uzašašćem lomi smrt, harmonizirajući biološki i eshatološki život.
Nikola Mate Roščić primjećuje da židovska isusologija u svojoj cjelini nosi dva prepoznatljiva pečata: 1.) ona je antikristološka, antimesijanska, jer za njih Isus iz Nazareta nije očekivani židovski Mesija, nije Krist; 2.) budući da za židovske vjernike i proučavatelje Isus nije očekivani Mesija, kršćanska se kristologija nerijetko shvaća i tumači, a zapravo kritizira, kao pravo »otuđenje« koje time u određenom smislu nosi u sebi klicu navodnog »antisemitizma«.
No, među kršćanima, ukoliko su istinski sljedbenici Isusa Krista – ne smije biti ničega što bi i najmanje podsjećalo na antisemitizam. Jer odbacivanjem starozavjetne židovske tradicije, kršćanstvo bi ostalo bez oslonca, bez svojih korijena, bez identitetskog ishodišta. Premda je Isusovo mesijanstvo kamen spoticanja za odnose između židovâ i kršćanâ, taj kamen kršćani ne smiju ni zaobići ni ukloniti – nego upravo na njemu graditi ljubav i bratstvo prema židovima.
Nikola Mate Roščić ne propušta u tom smislu citirati riječi dvojice nedavnih papa. Ivan Pavao II. obratio se židovima riječima: »Vi ste naša predraga braća, i, moglo bi se reći, naša starija braća.« A Benedikt XVI. napisao je u knjizi »Crkva, Izrael i svjetske religije« ove rečenice: »Po susretu s Isusom iz Nazareta, Izraelov je Bog postao Bog svih naroda svijeta. Po njemu se uistinu ostvarilo obećanje da će se narodi moliti Izraelovu Bogu kao jedinome Bogu, da će ‘gora Gospodnja’ biti uzdignuta iznad svih drugih gora.«
I nema nikakve sumnje da su židovski i kršćanski Bog jedan i jedini Bog. Stoga Roščić, posve prikladno, imajući u vidu da je Crkva novi Izrael, knjigu završava riječima: »ŠEMA ISRAEL, ADONAI ELOHENU, ADONAI EHAD« (»Čuj Izraele, Gospod je naš Bog, Gospod je jedini!«).
Valja kazati da je knjiga »Isus Krist u židovstvu« napisana sustavno i studiozno, primjerenom znanstvenom metodologijom, pri čemu je stil pisanja vrlo lijep i pristupačan.
Autor je naveo mnoga i različita mišljenja o Isusu u židovstvu, mišljenja koja iznijeli su bilo židovski autoriteti bilo nežidovski, od najstarijih vremena do danas. Uz već spomenute tu su i sveti Pavao, Marcion, Theodor Herzl, Joseph Klausner, Martin Buber, Rudolf Bultmann, Adalbert Rebić, Kotel Da-Don i mnogi drugi. Uputno je također kazati da se ova Roščićeva knjiga sastoji od devet dijelova koji su naznačeni: »Pristupne napomene«, »Isusov povratak u domovinu«, »Je li sveti Pavao odnarodio Isusa?«, »Spor oko Marciona još traje«, »Današnji stav Židova prema Isusu Kristu«, »Dva židovska romana o Isusu iz Nazareta«, »O Isusu i Židovima u Hrvatskoj«, »Kršćansko-židovski dijalog između teologije i politike« te »Zaključna razmišljanja«.
Međutim, budući da ovo nije samo prikaz knjige nego i njezina kritika, treba uputiti jednu ozbiljnu primjedbu. Naime, oko polovinu naslovnice zaprema midraški tekst, to jest tekst starog rabinskog tumačenja, predočen u dva stupca: lijevo su hebrejske riječi, a desno njihov latinski prijevod. Čim počnemo listati knjigu, nailazimo na hrvatski prijevod: »Bog ih je stvorio u ljudskom naličju na čast Izraelu; kršćani nisu stvoreni radi drugog cilja osim da služe Židovima danju i noću i nikad im se ne treba dati predah da prestanu s tom službom. Ne dolikuje kraljevskom sinu (Židovu) da mu služe životinje kao takve, nego dolikuje da mu služe životinje u ljudskom obličju.«
Uzmemo li u obzir da su i neki kršćani kroz povijest iznosili jednako ružna i nedostojna, a gdjekad još i gora, stajališta o židovima (koja ne kanim spominjati) – nameće se pitanje zašto je autor Roščić takvo što istaknuo na naslovnici, koja bi po naravi stvari imala biti reprezentativna, koja bi trebala naznačivati osnovni sadržaj knjige i njezinu poruku. A na stražnjem ovitku knjige autor nabraja što je sve židovima i kršćanima zajedničko te zaključuje: »Kao kršćani možemo duhovno živjeti samo ako ovu baštinu Izraela učinimo svojom. Ova baština spada u ‘egzistencijalije’ življene vjere.«
Zaista, zašto na naslovnici isticati bilo što od onoga što bi moglo negativno utjecati na dobre i bratske odnose između židova i kršćana, to većma što se za takve dobre odnose fra Nikola Mate Roščić na stranicama knjige otvoreno zalaže!? A i sam je uvodno upozorio na osjetljivost židovske strane. Stoga valja ustanoviti da odabir naslovnice nije ni promišljen, ni opravdan, ni prikladan. Štoviše, posve je nerazborit i loš. Za razliku od same knjige, koja zavrjeđuje jasnu pohvalu i toplu preporuku.
Sljedeće srijede bit će riječi o drugoj knjizi Nikole Mate Roščića: »Isus Krist u islamu«.