Božić je jedan - pripremio i govori Marito Mihovil Letica
O tomu da ne treba govoriti o »katoličkom Božiću« i »pravoslavnom Božiću«, jer je
posrijedi jedan i zajednički kršćanski blagdan – govori Marito Mihovil Letica. Jučer su pravoslavni
vjernici proslavili Božić, a prije dva tjedna taj su veliki kršćanski blagdan proslavili
katolici. Zato većina ljudi smatra da je riječ o »dva Božića«. A to nije točno.
Božić je samo jedan! Svim je kršćanima zajednički – razlikuju se tek kalendari po
kojima se Božić slavi. Podsjetimo se da su kalendar – kao skup pravilâ što određuju
odnose između danâ, mjesecî i godinâ – poznavale najstarije civilizacije: Sumerani
i Egipćani, Grci i Rimljani, Indijci i Kinezi, Maje i Azteci te mnogi drugi. Nama
je ovdje osobito važan rimski kalendar. On je isprva bio jednak najstarijoj inačici
grčkoga kalendara, a s vremenom je doživio mnoge promjene. Početkom 1. stoljeća prije
Krista, srednja je godina po rimskom kalendaru trajala 366 dana i 6 sati, što znači
da je bila približno jedan dan duža od tropske ili solarne godine, to jest vremena
koje protekne između dva susljedna prolaska središta Sunca kroz točku proljetne ravnodnevnice
(ekvinocija) – što iznosi 365 dana, 5 sati, 48 minuta i 46 sekundi. Ta je razlika
u razdoblju od jednog stoljeća narasla na oko tri mjeseca. K tomu se nerijetko događalo
da su se samovoljnim umetanjem ili izostavljanjem mjesecî provodili različiti politički
manevri (primjerice zbog produženja i skraćenja magistratskih službenih godina), pa
je zbog svega toga nastupio u računanju vremena posvemašnji nered. Gaj Julije Cezar
odlučio je reformirati kalendar. Po zamisli egipatskog astronoma Sosigena odredio
je da se u 46. godini prije Krista ispravi nastala razlika dodavanjem dvaju umetaka
(od 23 dana i 67 dana), tako da je ta godina trajala ukupno 445 dana, postavši najdužom
godinom u povijesti kalendara. Julije Cezar ju je nazvao »posljednjom konfuznom godinom«
(»ultimus annus confusionis«). Prvi dan ožujka sljedeće godine, 45. prije Krista,
bio je obilježen kao 1. siječnja 1. godine julijanskoga kalendara. Julijanska je godina
imala trajati 365 dana, uz dodatak jednog dana svake četvrte godine, čime bi se građanska
godina usklađivala s tropskom. No julijanska godina još uvijek bijaše za oko 11
minuta duža od tropske, pa za 128 godina nastaje ukupno odstupanje od cijelog dana.
Tako su kršćani, preuzevši julijanski kalendar, uvidjeli da se blagdan Božića tijekom
mnogih stoljećâ znatno udaljio od zimskog suncostaja (solsticija). A nedvojbeno je
da postoji neka veza između nadnevka Božića i pretkršćanskog štovanja nepobijeđenog
Sunca (»Sol Invictus«). Još se snažnije, u smislu judejsko-kršćanske tradicije, Božić
može povezati sa židovskim blagdanom Hanukká, spomendanom posvećenja Hrama, radosnim
blagdanom svjetla kada se hvali i slavi čudo Božje svjetlosti; taj je blagdan pomičan,
počinje 25. mjeseca kisléva i traje osam dana; što biva najčešće u prosincu. »Narod
koji je u tmini hodio / svjetlost vidje veliku; / one što mrklu zemlju obitavahu /
svjetlost jarka obasja«, riječi su proroka Izaije (Iz 9,1). Budući da se Božić
bio datumski udaljio od pobjedonosnog svjetla povezivog sa suncostajem, odlučio je
koncem 16. stoljeća papa Grgur XIII. reformirati kalendar, uskladiti kalendarsko i
astronomsko vrijeme. S tom je namjerom imenovao povjerenstvo pri Sveučilištu u Bologni.
Autorstvo gregorijanskoga kalendara uvriježeno se i s pravom pripisuje matematičaru
i astronomu Kristoforu Claviusu, isusovačkom svećeniku, te fizičaru i astronomu Alojziju
Liliusu. Dotičnu reformu julijanskoga kalendara objavio je Grgur XIII. bulom »Inter
Gravissimas« od 24. veljače 1582., a taj reformirani kalendar nazvan je gregorijanski
(bilo bi dobro kazati i »grgurovski«). Do tada je razlika između julijanske i tropske
godine bila narasla na deset dana, što je reformom kalendara uklonjeno tako da je
nakon 4. listopada 1582. umjesto 5. uslijedio 15. listopada. To ipak nije bilo dovoljno
pa je odlučeno da svaka četvrta godina bude prijestupna, kao i u julijanskom kalendaru,
osim godinâ koje su djeljive sa 100, a nisu djeljive sa 400. Shodno tomu, godine 1700.,
1800. i 1900. nisu bile prijestupne, ali godina 2000. jest, zbog svoje djeljivosti
sa 400. Takvom reformom ostala je zanemarivo mala nepreciznost, tridesetak puta manja
nego prije toga – gregorijanski kalendar nosi odstupanje od samo jednog dana za više
od 3300 godina, što je moguće bez poteškoća uskladiti. No gregorijanski kalendar
nije prošao bez otpora. Naime, ostalo je zapisano da je ogorčena svjetina diljem Europe
kamenovala isusovačke kuće, kriveći isusovce da su im zbog astronomske preciznosti
ukrali deset dana. Ipak su ubrzo, u samo nekoliko godina, na gregorijanski kalendar
prešle sve katoličke zemlje (Hrvatska je to učinila 1587.), a protestanti su ga prihvatili
nakon stoljeća i više (primjerice, Švedska tek 1753. godine). Zanimljivim biva spomenuti
da je 1793. uveden protukršćanski kalendar francuske revolucije, koji je bio u uporabi
sve do 1806. kada je Napoleon vratio Francuzima gregorijansko računanje vremena. Također
valja kazati da su gregorijanski kalendar kao građanski prihvatili 1873. Japan, 1918.
Rusija, 1919. Srbija, 1920. Kina, 1926. Turska. Danas je to općeprihvaćeni svjetski
civilni kalendar. Međutim, Ruska pravoslavna crkva, Srpska pravoslavna crkva, Crnogorska
pravoslavna crkva i Makedonska pravoslavna crkva, neke su od istočnih crkava čija
se liturgijska godina i dalje ravna prema julijanskom kalendaru. S druge su strane
Grčka pravoslavna crkva, Bugarska pravoslavna crkva i Rumunjska pravoslavna crkva
prešle tijekom 20. stoljeća na gregorijanski kalendar. Iz rečenog je jasno da nije
ispravno kazati kako je 7. siječnja »pravoslavni Božić«. Jer mnogi su pravoslavci
Božić proslavili prije trinaest dana (od reforme kalendara koncem 16. stoljeća razlika
se povećala za još tri dana). Valja spomenuti i da se neke grkokatoličke crkvene zajednice,
lokalne i pokrajinske, nastavljaju ravnati prema starom kalendaru, julijanskom. Također
je neutemeljeno i površno kazati da »pravoslavni vjernici slave Božić poslije Nove
godine«, budući da dio pravoslavaca, koji se ravnaju prema julijanskom kalendaru,
slave Božić također 25. prosinca, samo prema svojemu kalendaru, julijanskom. Naime,
Božić je samo jedan, kao što je jedan i Uskrs. A budući da je Uskrs pomični blagdan,
ponekad se dogodi da Uskrs po gregorijanskom i po julijanskom kalendaru osvane isti
dan. Tako će biti i ove godine, 2014., kada će se Uskrs slaviti po oba kalendara 20.
travnja, a nakon toga će se nadnevci Uskrsa poklopiti 16. travnja 2017. Budući da
se to može egzaktno izračunati i unaprijed odrediti – bjelodano je da su datumi Uskrsa
stvar matematike i astronomije, a ne vjere i teologije. Prisjetimo se da jučer
su kršćanski vjernici koji se ravnaju po julijanskom kalendaru dočekali Božić. Teološki
sadržaj tog blagdana ukratko bi se mogao izraziti ovako: Bog je postao čovjekom, Bogočovjekom
Isusom Kristom; nebo je na osobit i sudbonosan način zamilovalo zemlju. Kozmički Pantokrator
ili Svevladar – kojega grčki zovemo Hristós, a latinski Christus ili hrvatski prilagođeno
Krist – tim je putem kao zemaljski Isus ušao u ljudsku povijest, posvetio ju, soteriološki
zakrilio i eshatološki ponio prema ispunjenju. Božić je blagdan rođenja Isusa Krista,
Sina Božjega i Spasitelja svega svijeta. Ta je temeljna istina zajednička svim kršćanima:
i stoga dobrosusjedski, zdušno i ekumenski zaželimo našoj istočnoj braći u Kristu,
kršćanima koji se ravnaju prema julijanskom kalendaru – Sretan i blagoslovljen jedinstveni
i zajednički nam Božić!