Uz misna čitanja druge nedjelje po Božiću razmišlja pater Siniša Štambuk

Poštovani slušatelji, draga braćo i sestre!
Liturgijska čitanja, ove Druge nedjelje po Božiću, donose pred nas jedan od najljepših odlomaka Svetoga pisma; Proslov iz Četvrtog evanđelja, koje Predaja pripisuje Sv. Ivanu Apostolu; učeniku kojega je Isus veoma ljubio. Ivan koji je otkrio i doživio tu Isusovu ljubav; koji je od nje i za nju živio i stalno je isticao, želi s nama, s tobom i sa mnom, podijeliti tu radosnu spoznaju. Ta spoznaja, naime, može nas dovesti do ispravnoga gledanja na naš osobni i konkretni život koji živimo, a time i do smisla i svrhe ovoga zemaljskog života, a to je život vječni, koji Bog tebi, meni i svakoj razumnoj osobi, hoće podariti. Pri kraju svoga evanđelja, Ivan govoreći o Isusovim djelima, piše: A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu. Smisao ovoga života jest život vječni, a ne privremeno nizanje njemu dostupnih užitaka...
Svoje evanđelje apostol Ivan započinje riječima: U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ovo nas podsjeća na prvi redak Biblije, u kojemu Bog svojom Riječju, stvara svijet... Posuđujući prve riječi tog izvještaja, Sveti Pisac, želi našu pozornost skrenuti na jedno novo stvaranje ili barem na obnovu stvorenoga, izloženoga propasti i smrti. To se zbiva u Isusu Kristu – Mesiji; pred vjekovima navještenog i vjekovima iščekivanog, a koje se počelo konkretno ostvarivati njegovim Utjelovljenjem i rođenjem, koje upravo slavimo ovih dana.
Nekako nam je već iz osobnog iskustva poznato ovo: što neka osoba ima uzvišenije dostojanstvo, to pokreti tijela, izražajnost lica i riječi te osobe više dobivaju na značenju i na težini; poprimaju dublji i općenitiji smisao. Pažljivije ih promatramo i slušamo...
Sveti Ivan zato želi da upoznamo jednu Osobu, točnije: Drugu osobu Presvetoga Trojstva, kako bismo ozbiljno promotrili, slušali, prihvatili i u djelo proveli, riječi koje nam ta Osoba govori, jer to nisu obične ljudske riječi; nego riječi Riječi Božje. Ivanu kao da je veoma stalo da povjerujemo da je Riječ, koja je bila i jest oduvijek i zauvijek; po kojoj je stvoreno, sve što postoji, Bog. Da Bog, koji je u svojoj biti neograničen i nevidljiv; nadilazi naime našu sposobnost shvaćanja i čulnog opažanja – radi tebe i mene – postao 'ograničen' ljudskim tijelom i učinio se vidljivim i dostupnim našim osjetilima i razumu; našim nam je progovorio jezikom. Svevišnji se sagnuo nad našom 'ograničenošću' i 'privremenošću' – o kojoj nerado razmišljamo i koju nerado priznajemo – i došao nam je na naš način; na način čovjeka – kao jedan od nas. Njegovo rođenje zato nije nešto nevažno ili uzgredno, ni za jednoga čovjeka na Zemlji; naprotiv: za tebe, za mene, za sve nas, od iznimne je važnosti... A kako mi živimo?!... Volimo se pohvaliti suvremenim postignućima znanosti, tehnologije i znanja; ljudskih dometa, a ipak se naš život ne razlikuje previše od onog Isusova vremena. Jer kad se Isus rodio, Herod i sav Jeruzalem s njime, uznemiriše se... Kakav Kralj?! Ja sam kralj! Mnogi se danas uznemire kad im se pokuša govoriti o istinskom smislu Božića, jer već podsvjesno osjećaju, da bi prihvaćanje nečega takvog moglo imati posljedice po njihovu udobnost, uživanje, po život koji bi htjeli, a ne mogu sačuvati i spasiti. I zato, kao da se želi zasjeniti istinsko Svjetlo, pale se male i bezbrojne svjećice, žarulje, reflektori, različitih boja i intenziteta. I za mnoge osobe život prolazi upravo od trčkaranja od jednoga do drugog svjetla; od jedne do druge ponude i prilike ovoga života, a istinsko Svjetlo, koje svojima dođe, ne želi se upoznati i smeta; jedna i jedina prilika za osvajanje neba, ostavlja se u špilji našega pamćenja i djetinjstva; izvan Betlehema naših aktivnosti i van dosega naših pogleda…
Draga slušateljice i dragi slušatelju; sestro i brate, želiš li živjeti samo stotinjak godina s mnogim ograničenjima ili želiš živjeti neograničeno dugo i neograničeno sretno – do zasićenja tvoje bîti; tvoje sposobnosti spoznanja, uživanja i življenja?!... Odgovor nam je, pretpostavljam, svima zajednički, isti... No, ostvarenje istog, zbiva se po vjeri i milosti Novorođenoga Djeteta…
Pozvao nas je Onaj koji je neograničen i vječan, po kojemu i u kojemu sve postoji. Pozvani smo ne samo na život dostojan čovjeka; nego na vječni i neograničeni život; na život samoga Boga. Sva naša propinjanja; čežnje za bogatstvom, moću, užicima, samo su neprikladni, blijedi odraz i potvrda onoga što je Bog upisao u tebe i u mene – otvorenost prema vječnosti; prema neograničenom i vječnom Bogu. A vječnost i neograničenost može ti dati samo Onaj tko posjeduje i tko jest ta ista Vječnost i Neograničenost. On se za tebe i za mene utjelovio, da bi nam priopćio nešto što je za našu najveću i vječnu sreću. Zato u tjednima i mjesecima nove liturgijske godine koji su pred tobom, pomno slušaj i upijaj Njegove geste i riječi te upoznaj Onoga koji ti u čitanjima govori; koji te poziva, poučava te i ljubi; koji čezne za tobom. Pohrani te riječi u svoje srce i ponavljaj ih; ponavljaj ih i utjelovljuj svojim djelovanjem i životom; i primi Ga jer ti dolazi kao svojemu i svojoj, a On ti neće ostati dužan nego će ti podariti moć da postaneš dijete Božje; da Njegovim živiš životom.