Uz misna čitanja svetkovine Svete Obitelji razmišlja pater Alan Modrić

Papa Benedikt XVI. mnogo je puta govorio i upozoravao na jednu veliku pošast 21. stoljeća - diktaturu relativizma, a među vrijednostima koje su ponajviše pogođene tom bolešću našega vremena nalazi se vrijednost obitelji, braka, odnosa roditelja i djece. Kao što je gotovo sve na ovome svijetu postalo „relativno“ u onom negativnom smislu, tako je i obitelj postala relativna kategorija: danas se muž i žena vole, a za nekoliko mjeseci se razvode, u biti, sve je više postala rijetkost da muškarac i žena ulaze u bračnu zajednicu. Odnosi roditelja i djece postaju sve teži i nepodnošljiviji, u biti, često ih uopće niti nema. Uglavnom, u modernoj civilizaciji zapadnog tipa, koja je „fluidna“, tekuća, tako je i obitelj postala tekuća, nestabilna, klizava poput nekakve želatine, i kako lijepo kaže Evanđelje, ne gradi se više na stijeni, nego na pijesku. A što je smisao obitelji? To pitanje koje svakoj zdravoj ljudskoj logici djeluje pomalo suvišnim, jer u svakome čovjeku Bog je unio, nazovimo ga tako, „obiteljski genetski kod“, ipak se, s obzirom na značajke našeg vremena, sve više nalazimo u situaciji da postavljamo takvo pitanje i preispitujemo sami sebe i svoj najdublji smisao, koji je kroz cijeli niz tisućljeća bio praktično neupitan. Odgovor na ovo pitanje nalazimo u misnim čitanjima na svetkovinu Svete obitelji Isusa, Marije i Josipa, kada nam pred oči biva, kao vrhunski ideal, stavljen primjer Svete nazaretske obitelji.
Knjiga Sirahova, koja pripada mudrosnim biblijskim knjigama, iznosi nam također i mudrost Božju u pogledu obitelji. U toj knjizi nailazimo na jedan odličan priručnik o tome kako treba graditi obiteljske odnose, a posebno kako treba poštivati 4. Božju zapovijed o ljubavi prema ocu i majci: “Gospodin slavi oca u djeci njegovoj, i učvršćuje pravo majke nad sinovima njezinim. Tko štuje oca, okajava grijehe svoje, i tko časti majku svoju, sabire blago.“ Dužnost djece prema roditeljima ne temelji se na onom što su djeca primila ili mogu primiti od roditelja, nego se temelji na Božjoj volji, izvire iz vjere, znak je podložnosti Bogu. Milost iskazana prema roditeljima ne zaboravlja se, već se uračunava u oprost grijeha i pravednost po kojoj djeca postaju zreli i dobri ljudi koji će danas sutra znati odgajati i vlastitu djecu i tako prenositi milost Božju kroz generacije.
Apostol Pavao u svojoj poslanici Kološanima proširuje Sirahovu pouku ne samo na djecu, nego također i na muževe i žene, te roditelje u odnosu prema djeci: “Žene, pokoravajte se svojim muževima, kao što dolikuje u Gospodinu! Muževi, ljubite svoje žene i ne budite osorni prema njima! Djeco, slušajte roditelje u svemu, ta to je milo u Gospodinu! Očevi, ne ogorčujte svoje djece, da ne klonu duhom!“ Dakle, jedna skladna obitelj zahtijeva izgrađivanje odnosa ljubavi i poslušnosti u više smjerova, a ne samo u jednom: muž prema ženi, žena prema mužu, djeca prema roditeljima, roditelji prema djeci. Da bi sve to bilo moguće, kao temelj takvih odnosa Pavao navodi razne značajke koje mora posjedovati svaka vjerna i zrela duša: milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost, oprost, ljubav, mir.
Sve ove karakteristike, ali i više od toga, utjelovljene su u Svetoj nazaretskoj obitelji, a čiji primjer ljubavi, požrtvovnosti i odanosti je zorno opisan u Evanđelju po Mateju koje nam donosi povezanost nazočnosti Boga i obitelji. Temeljni čimbenik u Svetoj obitelji je Božji zahvat koji govori Josipu u snu i na čiju zapovijed Josip uzima dijete i njegovu majku i bježi u Egipat: Sveta obitelj proživljava ono teško i mučno iskustvo koje su mnoge obitelji prošle i u našoj domovini tijekom rata – iskustvo izgnanstva, bol i patnju izbjeglištva. Kao što je Isus u svakom pogledu, osim u grijehu, dijelio stanje naše napaćene ljudskosti, tako i Sveta obitelj dijeli svakodnevnicu naših obitelji, a koja nije uvijek lijepa i posuta ružama, nego naprotiv trnjem. Strpljivim i mirnim podnošenjem križa svoga života Isus, Marija i Josip poučavaju naše obitelji kako se živi u jednoj obitelji: iskazujući ljubav, razumijevanje jedni za druge, pomažući se uzajamno i podnoseći jedni druge. I Sveta obitelj je imala teških trenutaka i kušnji, ali ono što ih je održalo na okupu prije svega bio je sam Bog koji ih je izgrađivao i učvršćivao.
Obitelj Isusa, Marije i Josipa svijetli svim drugim obiteljima kao svjetionik na uzburkanom i podivljalom moru, i ukazuje nam da obitelj nije nešto „relativno“, što može poprimiti bilo kakvu formu i mijenjati se od danas do sutra, nego je apsolutna Božja vrijednost koja nikada nije nazadni ostatak „mračne“ povijesti koji ograničava ljudske slobode i prava, te djeluje diskriminatorno i netolerantno, nego je kolijevka svakoga čovjeka i njegove osobne povijesti u kojoj se razvija zrela, spokojna i radosna duša. Bog se rodio u jednoj obitelji kako bi blagoslovio svaku obitelj i potaknuo je da ga primi u svoje okrilje na način na koji su to učinili Blažena Djevica Marija, uzor žene i majke, i sveti Josip, muž pravedan i svet, zaštitnik obitelji. Neka njih dvoje prate svojim zagovorom sve obitelji, a posebice one koje su u najvećim teškoćama, kako bi našle u Svetoj obitelji izvor ljubavi, radosti i mira.