U Zagrebu održan znanstveni skup o četiristo i pedesetoj obljetnici završetka Tridentskoga sabora

O četiristo i pedesetoj obljetnici završetka Tridentskoga koncila, njegovim velikim obnoviteljskim postignućima te o znanstvenom skupu posvećenom tridentskoj baštini u hrvatskim zemljama – govori Marito Mihovil Letica.
Kada kršćanska teologija naučava o povijesti spasenja, onda ju ne odvaja od vidljive povijesti – jer teološka i soteriološka povijest nadilazi, ali i prožima te spasenjski interpretira vidljivu povijest shvaćenu kao kronološki slijed iskustvenih činjenica koje se odnose na društvo i njegov razvoj. Veoma značajne vremenske postaje na spasenjskom hodu Crkve kroz povijest jesu crkveni koncili odnosno ekumenski sabori. U njima se Crkva – kao Božji saziv ili zajednica – duhovno obnavlja, doktrinarno bȉstri, krijepi u disciplini i pastoralno usmjerava. Stoga crkveni koncili ulaze ne samo u povijest teologije nego i u teologiju povijesti.
Jedan od tih koncila je Tridentski. Sazvao ga je sredinom 16. stoljeća papa Pavao III., nastojeći osnažiti i usmjeriti katoličku obnovu, jasnije odrediti liturgiju i sakramente, učiniti plodonosnijim pastoralni i katehetski rad, k tomu i misionarska pregnuća. Desetljeće prije sazivanja Koncila odobrio je Pavao III. isusovački red i pronicavo ga podržavao, a taj se crkveni red pokazao gorljivim i uspješnim promicateljem katoličke obnove na mnogim područjima djelovanja: duhovnom, moralnom, doktrinarnom, katehetskom, obrazovnom, kulturalnom, znanstvenom, umjetničkom, socijalnom, nacionalnom, ekumenskom i misionarskom.
Treba ovdje istaknuti da je pogrešno mišljenje, koje nažalost nije rijetko, kako je Tridentski koncil sazvan isključivo kao reakcija na reformaciju, što zahvatila je u razmjerno kratku vremenu znatan dio zapadne Europe. Naime, obnoviteljske težnje onih katolika koji htjedoše iznutra reformirati Crkvu, javile su se brojnim primjerima mnogo prije negoli je Martin Luther objelodanio svoje reformacijske zahtjeve. Shodno tomu, osnivanje Družbe Isusove i sazivanje Tridentskoga koncila nisu izrazi protureformacije, nisu nekakvi zatirateljski programi upereni spram reformacije, nego ih u afirmativnom smislu valja vrednovati kao autentična oprimjerenja katoličke reforme odnosno obnove.
A sada slijede faktografski podatci o Koncilu naznačeni u povijesnom slijedu. Tridentski koncil ili sabor, po redu devetnaesti opći, započeo je 19. prosinca 1545. u talijanskom gradu Tridentu (koji je tada bio na njemačkom carskom teritoriju, a danas se taj grad zove Trento). Epidemija stanovite zarazne bolesti 1547. godine, također i želja da se oslobode utjecaja cara Karla V., ponukala je sudionike da Koncil presele u Bolognu, ali je zbog mnogih nenadvladivih poteškoća Koncil prekinut već sljedeće godine. Njegova druga faza otvorena je tri godine kasnije, 1551., pod novim papom, Julijem III. Izloženi zahtjevi protestantskih predstavnika – glede doktrine, papinske vlasti i crkvene organizacije – nisu mogli biti prihvaćeni, a usljedio je i ustanak kneževa u Njemačkoj; stoga je Koncil godine 1552. ponovno prekinut i stavljen u mirovanje.
Prekid je potrajao deset godina. Jer Koncil nisu uspjeli pokrenuti ni papa Marcel II., za vrijeme svoga iznimno kratka pontifikata, ni papa Pavao IV., inače marni obnovitelj Crkve. Trebalo je čekati da za rimskog prvosvećenika bude izabran Pio IV., koji je 1562. pokrenuo treću tridentsku etapu i Koncil uspješno priveo završetku dana 4. prosinca 1563., da bi sve koncilske dekrete svečano potvrdio 26. siječnja 1564. u buli »Benedictus Deus«.
Dakle, proteklog se tjedna ispunilo točno 450 godina od okončanja Tridentskoga koncila. Budući da je ta obljetnica svojevrsna postaja u vremenu s koje se vjernici katolici ponosno i samosvjesno osvrću na događaje značajne za izgradnju svojega vjerskog i općekulturalnog identiteta, za svaku je pohvalu što je 6. i 7. prosinca 2013. upriličen u Zagrebu znanstveni skup pod nazivom »Tridentska baština: katolička obnova i konfesionalizacija u hrvatskim zemljama«. Domaćin prvoga dana održavanja bijaše Hrvatski institut za povijest, a sutradan Filozofski fakultet Družbe Isusove. Uz te dvije ustanove, ostali organizatori skupa bijahu: Hrvatski studiji u Zagrebu, Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu te Odsjek za kroatistiku i Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Sudjelovalo je četrdeset i dvoje istraživača, koji su iz raznih perspektiva, svojstvenih vlastitom disciplinarnom usmjerenju, pristupili temi te, kako je kazala profesorica Zrinka Blažević, predsjednica Organizacijskog odbora, »iz interdisciplinarnog i transdisciplinarnog očišta ispitali specifične realizacije procesa katoličke obnove i konfesionalizacije u hrvatskim zemljama, ali i na širem, regionalnom i europskom području«.
U nemogućnosti da poimenično navedem sve izlagače i njihove teme, spomenut ću tek neke od njih, uz napomenu da je odabir proizvoljan, ali ne i nasumičan: Ivica Musa: »Tridentinski sabor – koncil među koncilima?«, Ivan Karlić: »Hrvati i teologija nakon Tridentskog sabora«, Iva Mandušić: »Juraj Drašković i njegova uloga u oblikovanju novih crkvenih, obrazovnih i kulturnih prilika u hrvatskim zemljama nakon Tridentskoga koncila«, Stjepan Damjanović: »Hrvatska glagoljaška kultura nakon Tridentskoga koncila«, Anđela Frančić: »Hrvatska antroponimija poslije Tridentskoga koncila«, Stanko Jambrek: »Prijevodi Biblije na hrvatski jezik i hrvatske protestantske knjige tijekom i nakon Tridentskog koncila«, Zoran Velagić: »Posttridentska anonimnost: autorizacija hrvatskih vjerskih djela tijekom ranoga novog vijeka«, Pavao Knezović: »Katolička obnova i franjevci Bosne Srebrene«, Marijan Steiner: »Crkvena glazba u Hrvata pod obnoviteljskim utjecajem Tridentskog sabora«, Alojz Jembrih: »Antun Vramec – prvi hrvatski pisac u Zagrebačkoj biskupiji na tragu tridentskih smjernica« te Ivan Macan: »Isusovački 'Ratio studiorum'«.
Tridentski koncil zaista bijaše veliki poduhvat katoličke reforme, koji je snažno odjeknuo i u hrvatskim zemljama. Među njegovim brojnim odlukama i postignućima valja spomenuti da je, usuprot protestantskim naučavanjima, Koncil proglasio kako je Božja objava sadržana i u Svetom pismu i u apostolskoj predaji; vjernik se opravdava i spašava Božjom milošću s kojom zaslužno surađuje svojom slobodnom voljom; utvrđen je nauk o sedam sakramenata s pojedinačnim obilježjima svakog od njih; naloženo je da se vode matice (rođenih, krštenih, vjenčanih i umrlih); svako je dijete trebalo upisati imenom, koje se imalo nadjenuti po nekom svetcu, te prezimenom ili, ako porodično prezime nije bilo formirano, nadimkom za obitelj ili pak očevim imenom u genitivu (primjerice, Jakov Mikalja, moliški Hrvat, isusovački jezikoslovac, dobio je prezime po očevu imenu Mikalj).
I još jedna zanimljivost: to što je službeni hrvatski jezik standardiziran kao štokavski, zasluge ima u dobroj mjeri Tridentski koncil. Naime, na Koncilu se raspravljalo o uvođenju narodnih jezika u crkveno bogoslužje. Na tragu tridentskih zasada je Claudius Acquaviva, general isusovačkog reda, naložio svojem subratu Bartolu Kašiću, kasnije nazvanom »ocem hrvatskog jezikoslovlja«, da sastavi prvu gramatiku hrvatskoga jezika. Kašić je kasnije na svojim pastoralnim i misionarskim putovanjima odlučio da štokavština – zbog njezine proširenosti, prodornosti i ljepote – bude zajedničkim standardnim jezikom svih Hrvata. Filolog Vjekoslav Štefanić okarakterizirao je Bartola Kašića »centralnom ličnošću literarnoga crkveno-reformnog pokreta u Hrvatâ«. Vrijedi još dometnuti da su isusovci, na krilima odluka i smjernica Tridentskoga koncila, osnovali u mnogim hrvatskim gradovima prve gimnazije a u Zagrebu i Akademiju, kolijevku današnjeg Sveučilišta.
Zaista, Tridentski je koncil u pravom smislu riječi povijest spasenja projicirao u budućnost: donio je novo duhovno, vjersko i kulturno ozračje te postavio čvrste temelje za sveobuhvatnu obnovu i primjeren razvoj, kako sveopće Crkve tako i hrvatskoga naroda. Stoga Trident ukorijenjenošću svojih odluka i obnoviteljskom smjerokaznošću još i danas zadržava dostojanstvo i uzornost.